Arhiva oznaka: KAT

Provjereno i vjerodostojno

Marginalizirane sugovornice

Jesu li teologinje marginalizirane i trivijalizirane u medijskom izvještavanju o pandemiji korona virusa? –izvještavanje hrvatskih crkvenih i svjetovnih medija

Suvremeni mediji u socijalnom kontekstu – s jedne strane – važno mjesto polemika i izvori informiranja, izražavanja različitih stavova te stvaranja oprečnih mišljenja, a s druge strane i platforme kreiranja heterogenih sadržaja dostupnih disperziranim korisnicima, tijekom globalne pandemije koronavirusa, pokazali su se neophodnom i konvergiranom platformom ne samo za prijenos važnih i vrijednih informacija o COVID-19, „mjestom susreta“, dijaloga, ali i mnogih prijepora. S obzirom, kako su mediji kao „ogledalo društva“ imali središnju ulogu u pravovremenom i točnom informiranju javnosti o pandemiji, postavljaju se brojna pitanja, među ostalim, temeljem kojih su kriterija odabirani sugovornici i govornici u medijima i jesu li određene skupine marginalizirane nauštrb drugih?

Val kretanja, proliferacije, utjecaja i posljedica pandemije, koji je, prema određenim spoznajama, zabilježen još u studenom 2019. globalno se intenzivirao od siječnja 2020. i službeno u Hrvatskoj trajao do 11. svibnja 2023.

postavio je u javnom diskursu i određene kontroverze – oblikovane različitim teorijama i perspektivama – te ujedinio, ali istovremeno i podijelio javno mnijenje oko donesenih odluka. Pandemija je utjecala na mnoge sfere društvenoga i političkoga djelovanja, a očita intenzivna i ponešto drugačija javna komunikacija, ophođenje vlasti i odgovornih dionika prema građanima, djelomično i na stil medijskoga izvještavanja i nastanak infodemije te istovremeno pružanje specifičnoga medijskoga tretmana određenim (odabranim) akterima. Položaj vjerskih zajednica u svjetovnim medijima pokazao se neatraktivnim dionikom u raspravi i usuglašavanju oko eventualnih prijepora u vezi s implicitnim odlukama, koja su se doticala i (zaštite) ljudskih prava te tako eksplicitno stvorila polarizaciju javnoga mnijenja. Jednako tako, medijsko izvještavanje o pandemiji djelomično je upitne kvalitete, s manjkom analitičnosti jer je prednost davana brzini raspačavanja (neprovjerenog) sadržaja, oblikovanju tema kroz prizmu senzacionalističke i trivijalne dimenzije, a sve kako bi se „napetost“ publike (o)držala na zavidnoj razini.

Štoviše, medijska je klasifikacija, pandemiju uokvirila i stvorila distinkciju među pojmovima, koji su eksplicitno predstavljali virus misterioznim, smrtonosnim i ubojitim, ignorirajući preporuke strukovnih udruženja, koji su ukazivali da se „emotivnom obojenošću“ i ideološki te vrijednosnim porukama može stvoriti privid straha i tjeskobe među publikom. Slika oboljelih u svjetovnim medijima u većoj je mjeri bila oslonjena na »etiketu« drugačijih, a donošenje regulatornih mjera i odluka kao osuđujućih akcija kroz koje su oboljeli imali smanjenu mogućnost javnih istupa u svoje ime, jednako, kao i oni i one koji se zalažu za jednakost ljudskih prava, među koje, spadaju i teologinje, znanstvenice i teološki naobražene vjernice. Govoreći o važnosti i ulozi žena u Crkvi i društvu općenito, 2015. godine papa Franjo je istaknuo kako je „došlo vrijeme da se žene ne osjećaju, kao gošće, već potpune sudionice u različitim prilikama društvenoga i crkvenoga života“. Vjerske su zajednice pa posljedično i međuvjerski dijalozi i teološki pristupi, u objavama svjetovnih medija, bili marginalizirani i djelomično obilježeni političkim konotacijama te se premalo čuo glas vjernica, osobito, onih teološki naobraženih.

Takav medijski tretman, svakako je u disperziji ne samo sa smjernicama strukovnih udruženja o načinu izvještavanja u uvjetima kriznih situacija (usp., točno, provjereno, precizno, odgovorno i iole oprezno izvještavanje, bez senzacionalizma i širenja panike uz ohrabrivanje publike da izbjegavaju zarazu uz uravnoteženo rodno i socijalno izvještavanje UNICEF, 2020), već i spram posljednjeg popisa stanovništva iz 2021. godine, koji pokazuje kako vjernici čine većinu stanovnika Hrvatske. Najveći se dio njih (78,97 %) odnosi na katolike, a Katolička crkva je, kao što pokazuju brojna istraživanja, dugi niz godina, institucija, kojoj građani u Hrvatskoj ponajviše vjeruju za razliku od povjerenja koje gaje prema medijima. Samim time, razvidno je kako bi teologinjama i teolozima trebao biti omogućen „ulazak“ i u svjetovne medije da sa stajališta interdisciplinarnosti progovaraju o socijalnoj zbilji. Odnos Katoličke crkve prema medijima je usmjeren na percepciju ih kao „čudesnih sredstva i darova Božjih koji se mogu koristiti za dobro i za zlo“ (Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije, 2000: 18). Najvažniji bi stoga cilj medija u cijelosti trebalo biti izbjegavanje zla (laži) i „djelovanje prema rastu zajedništva i napretka ljudskoga društva“, dok je uloga vjerskih medija prevladavanje predrasuda i gospodarskih, političkih i kulturnih podjela među ljudima i narodima (Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja, 2002: 2), a u kontekstu pandemije riječ je prije svega na usmjerenost prema istini i „kreativnosti zajedništva i ljubavi“.

Pandemija virusa korona uzrokovala je medijski deficit (ne samo smanjene distribucije tiskanih izdanja pa se navika korisnika intenzivirala u virtualnom prostoru), već su portali i društveni mediji (po)služili i kao platforma za brzo (nekontrolirano i opasno) širenje dezinformacija i netočnih vijesti, a medijske manipulacije ili manipulacije medijima bile su prominentan prijepor. Iako „virtualna demokracija“ te simplifikacija informacija znači i vrlinu jednostavnog prijenosa sadržaja disperziranoj i heterogenoj publici, ona nikako ne smije prevladati nad temeljnim postulatima medija i njihove društvene odgovornosti. S time u vezi, riječ je o vijestima koje potiču na klikanje, reagiranje i dijeljenje, a koje su temeljene na emocijama pa su tako „odlične“ indicije za medijske manipulacije. Mnoge manipulacije nisu uočljive publici jer su vješto utkane u sadržaj. Budući da, sadrže stavove, komentare i mišljenja o određenoj temi, publici se podastiru i vrijednosni sudovi autora. Nadalje, tehnike medijske manipulacije jesu bile i pojednostavljeno izvještavanje, prikazivanje samo jedne strane događaja, namjerno izostavljanje i/ili lažiranje činjenica, odabir neadekvatnih sugovornika i zanemarivanje relevantnih informacija.

U tom smislu, nedostatne i neprovjerene te netočne informacije i dezinformacije, koje su prikazivale, među ostalim, posljedice bolesti, kontekst i razloge uvođenja određenih mjera, utjecale su i na infodemiju u kojoj je epidemija objavljenih vijesti o virusu „gušila“ vjerodostojne i točne sadržaje. Nadalje, takav način medijskog ophođenja, možebitno je oblikovao medijske identitete, otkrivajući identitete te relativizirajući pojedince, s osobitim obzirom na predrasude spram oboljelih, ali i onih, koji su odluke donosili te osuđivanja u vezi s virusom, njegovom transmisijom i utjecanjem na daljnje širenje. O potrebi ukazivanja i na taj medijski prijepor u kojem se lažnim sadržajima diskreditiraju akteri i medijski korisnici, zatim o globalnom sprječavanju trenda (rapidnog i sustavnog) širenja lažnih vijesti te na pitanje novinarske etike osvrće se i poglavar Katoličke crkve papa Franjo i Crkveni dokumenti, čiji su naputci usmjereni prema jačanju uloge katoličkih medija u javnom diskursu, ohrabrivanju katoličkih novinara u borbi protiv dezinformacija i njihovog preuzimanja odgovornosti za provjeru informacija (Poruka pape Franje za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije), a sve u okviru promicanja konstruktivnog dijaloga, kao jedne od tri temeljne zadaće Crkve u odnosu na medije.

Jednako tako, ograničavanje javnog prostora na određene sadržaje i osobe, getoizacijom vjerskih tema  isključivo u specijaliziranim emisijama i prilozima, jasno se utjecalo na repliciranje pristranosti, kontradikcija, predrasuda i društvenih stereotipa u vezi s ulogom Katoličke crkve u društvu, kao i pozicijom, koju žene u suvremenom društvu uživaju te svrsi žena u teologiji i društvu općenito. S time u vezi, vjerske teme, pitanja i stajališta u jeku pandemije, o kojima je bilo prikladno da govore i istupaju i teologinje i vjernice općenito iz perspektive njihova doprinosa razumijevanju Crkve i naučavanja (a, ne samo komentiranje tradicije, običaja i lakših tema), medijski su djelatnici personalno uokvirili kroz ulogu Alemke Markotić, ravnateljice Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihavljević i praktične vjernice, čiji su nerijetko javni istupi (u većoj mjeri u svjetovnim medijima) bili usmjereni i prema pitanjima vjere u životima pojedinaca. Uredništva katoličkih glasila, teologinjama je dalo gotovo ravnopravni medijski status, kao i teolozima te su ih uključivali i u one teme, koje su se neposredno odnosile na svakodnevicu ljudi za vrijeme pandemije, ali i prije „prodora“ virusa. Potonja je situacija pak, katoličkim medijima (osobito tiskanim) poslužila kao platforma za evangelizaciju i širenje perspektiva u dijalogu s teologinjama, praktičnim vjernicama i stručnjakinjama. Pandemija je u hrvatskim katoličkim medijima i religijskim emisijama javnoga servisa bila obrađivanja iz šire perspektive i kroz pitanja mira, međuvjerskog dijaloga i zalaganja za ljudska prava te se temi pristupalo povezujući ju s drugim osjetljivim društvenim i političkim problematikama, poput obiteljskog nasilja, statusa izbjeglica i migranata te porasta psiholoških problema.

Valja istaknuti i kako se selektivna medijska vidljivost teologinja, može smatrati oblikom suvremene diskriminacije koje su mediji potaknuli s doziranjem njihova prava na javne istupe u vezi s objektivnim i važnim formama, poput informiranja i educiranja te prenošenja zaključaka i smjernica katoličkoga nauka. S time u vezi, ponuditi medijski prostor teološko naobraženim vjernicima, konkretno, vjernicama, značilo bi širenje dimenzije otvorenosti i ravnopravnosti u medijskom diskursu, što crkveni dokumenti na mnogo mjesta potiču i ponavljaju (Ivan Pavao II. Pismo ženama, 1995; Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije, 2002: 10).

Konačno, drugačiji medijski pristup svjetovnih i katoličkih medija, indicija su za promišljanje o pitanjima i perspektivama shvaćanja važnosti uvrštavanja obrazovanja za medijsku pismenost u obrazovni kurikulum te javno propitivanje učinkovitosti primjene zakonskih regulatornih okvira u kontekstu medijske kulture u uvjetima suvremenog multimedijskog okruženja.

Tekst: Anja Raguž
Foto: craiyon.com

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Provjereno i vjerodostojno

Primjeri dezinformacija o Crkvi

„Dezinformiranje, klevetanje protivnika, blaćenje ljudi, najteži je grijeh koji obavijesna sredstva mogu počiniti“, izjavio je Papa Franjo, uspoređujući lažne vijesti s bolešću.

Opće je poznato da se demantiraju pogrešno objavljene vijesti. Pitanje je: ono što je pogrešno objavljeno, ostaje li u trajnom sjećanju konzumenata medija? Hoće li ljudi više vjerovati, ranijoj, netočnoj vijesti ili demantiju?

Povrijeđeno dostojanstvo suca

Internetski portal www.telegram.hr je od suca Općinskog suda u Osijeku Ivana Sajtera primio zahtjev za ispravkom informacija u tekstu „Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu“, objavljenom 30. rujna 2017. godine.

Sudac Sajter navodi da su pod tim naslovom i podnaslovom “Presuda koju je donio sudac Ivan Sajter je sramotna, ali zapravo očekivana” objavljene netočne i neosnovane informacije , te uvrede čime je teško i trajno povrijeđeno njegovo dostojanstvo, ugled i čast.

„U navedenom članku se na senzacionalistički i tendenciozan način komentira kazneni postupak. U rubriciranom sudskom predmetu okrivljenik nije bio optužen za silovanje kako se to pogrešno implicira u spornom tekstu. Optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku okrivljenik je optužen za kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 154. st. 1. t. 2. u svezi s člankom 152. st. 1. Kaznenog zakona. Za navedeno kazneno djelo je i proglašen krivim, te mu je izrečena kaznenopravna sankcija unutar zakonskog okvira bez ublažavanja.

Na temelju odredbe čl. 2. Zakona o kaznenom postupku, postupak se provodi samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja, odnosno državnog odvjetništva, a sud ne može optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onoga koje mu se optužbom stavlja na teret. Budući da okrivljenik nije bio optužen za kazneno djelo silovanja, prvostupanjski sud nije ni smio suditi za to kazneno djelo, čak i da je utvrdio postojanje elemenata kaznenog djela silovanja. U samom naslovu “Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu” neosnovano i zlonamjerno se implicira pristrano i nesamostalno suđenje, te se senzacionalistički plasira teza o udruživanju s Crkvom kako bi se štitili svećenici pedofili“.

Muke po jednom stanu

IKA je 31. listopada 2016. objavila Demantij Zadarske nadbiskupije zbog kleveta i neistina kojima je izložena u svezi stana u ulici don Ive Prodana 15 u Zadru i obitelji Mika. Povod demantiju je taj što „već nekoliko tjedana na portalu Zadar News novinar pod šifrom M.V. objavljuje novinarske članke o obitelji Mike Donata, koji je bespravno uselio u stan kojega je vlasnik Zadarska nadbiskupija i Župa sv. Šimuna, i iznosi svakojake neistine“. U demantiju koji potpisuje odvjetnik koji zastupa Zadarsku nadbiskupiju stoji: „Nije istina da Zadarska nadbiskupija nema socijalnog osjećaja za obitelj Mike Donata. Istina je da je neko vrijeme (od 1996.-1997.) dok je bio podstanar u ulici Ferde Šišića 10/A bio korisnik pomoći Caritasove socijalne službe, kao i Službe socijalne skrbi Zadar, a prema čijim podatcima je imao prijavljeno prebivalište na gore navedenoj adresi“. Nadalje „nije istina kako Crkva, odnosno Zadarska nadbiskupija bilo kome prijeti, pa tako niti obitelji Mika, već ista samo pravnim putem kao nesporni vlasnik predmetne nekretnine i kao zaštićeno kulturno dobro pokušava ostvariti zaštitu svojih prava jednako kao i bilo koja pravna ili fizička osoba u Republici Hrvatskoj“.
„Nije istina kako je predmet postupka samo maloljetna kći, već svi članovi obitelj Mika koji su bespravno uselili u tuđi stan, vlasništvo Zadarske nadbiskupije i Župe sv. Šimuna i tamo godinama borave. Nadbiskupija je bila strpljiva i više godina čekala da dođe u posjed spomenute nekretnine mirnim putem, no to se nažalost nije dogodilo.
„Nije istina kako Mika Donato ima neka prava na predmetnoj nekretnini, a što je sve razvidno iz vlasničkog lista. Istina je kako je Mika Franci bio vlasnikom ½ podrumskih prostorija i ½ dvorišta-vrta. Međutim, ta vlasnička prava je prenio na Zadarsku nadbiskupiju i župu sv. Šimuna kupoprodajnim ugovorom 24. ožujka 1994. godine, za koja mu je i isplaćen novčani iznos od 162.000,00 HRD-a“. „Čudno je, stoga, i uvjerenje o prebivalištu kojeg ste objavili na vašim stranicama iz kojeg proizlazi da je Mika Donato imao prijavljeno prebivalište od 30. kolovoza 1984. godine na adresi Zadar, don Ive Prodana 15, budući Mika Donato nikada nije bio vlasnik stana koji se nalazi na toj adresi, a niti mu je Zadarska nadbiskupija ili Župa sv. Šimuna dala odobrenje za prijavu prebivališta“. „Iz svega naprijed navedenog razvidno je kako su netočni svi navodi koje ste iznijeli u svojim člancima i kako su isti usmjereni isključivo ka klevetanju i nanošenju štete ugledu Crkve kao institucije“.

Euharistija se u Katoličkoj Crkvi nije promijenila

Kako prenosi portal bitno.net, predstavnici Finske luteranske crkve, koji su u Rimu boravili u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana i proslave blagdana sv. Henrika, prisustvovali su svetoj misi te tijekom pričesti prišli svećeniku i zatražili blagoslov, držeći pritom desnu ruku na lijevom ramenu, čin koji predstavlja znak nemogućnosti primanja pričesti. Svećenik-pričestitelj inzistirao je da im pruži pričest te je cijela delegacija primila Tijelo Kristovo vrativši se u svoje klupe. Incident je postao poznat tek povratkom delegacije u Finsku, kada je za njihovu novinsku agenciju Kotimaa, biskup Samuel Salmi od Oulua dao izjavu o spomenutom događaju pritom se referirajući na “novi mentalni sklop” pape Franje, tj. njegovu želju za većim jedinstvom između različitih denominacija. Međutim naglasio je kako Papa nije bio prisutan na misi.

Uskoro je Katolička Crkva u Finskoj, točnije direktor njena Katoličkog informativnog centra, Marko Tervaportti, objavila  demantij u kojem piše kako se “Euharistija u Katoličkoj Crkvi nije promijenila”. “Samo članovi Katoličke Crkve u stanju milosti mogu primiti katolički sakrament Euharistije ilitiga Svetu pričest”, piše u tekstu. Kritiziran je i luteranski biskup Salmi te njegova izjava kako je Vatikan razvio “novi ekumenski stav”. Autor demantija piše kako je to pogrešno zaključivati na temelju nečije pogreške pri dijeljenju pričesti. Pritom argumentira i kako “novi mentalni sklop” pape Franje ne predstavlja promjenu Nauka, već je znak katolicima da pažljivije preispituju svoju savjest kako bi lakše odredili jesu li sposobni primiti pričest.

Nebrojenim netočnim informacijama, koje onda prate demantiji, pridružuju se površni novinarski uradci. S nadnevkom 28. listopada 2023. portal Klikni.hr objavio je kako su samo dvojica svećenika u Hrvatskoj proslavila dijamantni jubilej, 60 godina misništva. Pater Rikard Patafta i fra Bonaventura Duda. Netočna je to tvrdnja koja, očito, nije shvaćena zlonamjerno, pa dosad nisu uočeni demantiji. Dakako, dijamantnih jubileja bilo je znatno više. Slavili su ih svećenici koji su navršili 85. godina života.

Ne prikriva se počinitelj kaznenog djela

‘Dana 8. lipnja 2018. na internetskoj stranici Emedjimurje – međimurski internetski portal objavljen je članak pod naslovom “Varaždinska biskupija o krivnji urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu” koji je potpisao autor S. Mesarić. „U članku se iznose neistiniti navodi i donose pogrešni i neutemeljeni zaključci o radu državnog odvjetništva u odnosu na kazneni postupak u vezi događaja od 4. lipnja 2008. u kojem je došlo do urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu“.  „Netočna je informacija iz članka da ODO Čakovec 10 godina nije riješilo ovaj postupak, odnosno kaznenu prijavu, navodi Darko Galić, glasnogovornik Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu u demantiju objavljenom 12. lipnja 2018.

„Naime, Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu je dana 20. prosinca 2010. podiglo optužnicu pred Općinskim sudom u Čakovcu kojom se prvookrivljenik, fizička osoba i drugookrivljeno trgovačko društvo terete da su počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti iz člana 271. stavak 3. u svezi člana 266. stavak 1. i stavak 2. Kaznenog zakona, i to na način da su iz nehaja pri izvođenju radova na župnoj crkvi u Svetom Jurju na Bregu postupili protivno općepriznatim pravilima struke i time prouzročili tešku tjelesnu ozljedu jedne osobe i imovinsku štetu velikih razmjera.

Dakle, ODO Čakovec je riješilo ovaj postupak i podnijetu kaznenu prijavu podizanjem optužnice protiv jedne fizičke i jedne pravne osobe pred Općinskim sudom u Čakovcu. Stoga je u citiranom članku potpuno pogrešno i neutemeljeno zaključeno da se tijekom 10 godina šutnje prikriva počinitelj kaznenog djela“.

Neno Kužina

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Provjereno i vjerodostojno

(Dez)informacija u vjerskim temama

Nove poteškoće u Bereji (Dj 17, 10)

“Braća su pak brže-bolje noću odaslala Pavla i Silu u Bereju. Kad su stigli, odoše u židovsku sinagogu. Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa. Ali kad su solunski Židovi doznali da Pavao i u Bereji navješćuje riječ Božju, odoše te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu. Braća tada brže-bolje uputiše Pavla k moru. Sila pak i Timotej ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu.”(Dj 17, 10-15)

Ono što ovu zgodu u Bereji (i raniju zgodu u Ikoniji, Dj 14, 1-7) čini zanimljivom za osvrt unutar teme dezinformacija u vjerskim temama, kojom se želim pozabaviti, jesu Lukine riječi o Židovima u Bereji: “Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa” (Dj 17, 11-12). Izvještaj valja staviti u kontekst Pavlova teološkog govora. Pavao svakako nije imao sustavnu teologiju u njenom današnjem znanstvenom smislu. Ono što Pavao uvijek i posvuda navješćuje, govorio Židovima ili Grcima, uvijek je u suštini isto – Isus Krist, Njegova smrt i uskrsnuće. Židovima govori kroz Pismo i u sinagogama, dok Grcima u govoru prilazi drugačije, odnosno mimo tradicije koju oni ne baštine kao Židovi – suočavajući kršćansku objavu s helenističkom mišlju iz čega se razvila teologija kao znanost sveobuhvatnog ljudskog promišljanja o Bogu.

Pavlov govor o Uskrslome teološki je gledano teologija religioznog iskustva, izricanje osobnog povjerenja u Boga, ali ne bez razlogā takvog povjerenja koje vjeru u Uskrsloga ne miješa s praznovjerjem. Takva teologija ostaje u čistoći i vjerna u neizostavnoj solidarnosti s odbačenima, solidarnosti koja izlazi iz Božje objave milosrđa. Kada propovijeda Židovima Pavao govori kroz Pismo i tradiciju zaokružujući tako teološki govor kroz dva konstitutivna mjesta teološke spoznaje. Berejski Židovi su upravo kroz Pismo kao mjesto teološke spoznaje istraživali Pavlovo naviještanje i primili Radosnu vijest kroz zajednicu (Luka navodi sinagogu i mnoge od njih) koja nosi tradiciju – drugo konstitutivno mjesto teološke spoznaje. Upravo oslanjanje na teološka mjesta čini našu teološke spoznaju, čijim izvorima, metodama i mogućnostima se bavi teološka epistemologija. Teološka spoznaja ima i svoja interpretativna mjesta: Crkvu, Opći sabor, Papu, Crkvene oce i skolastičke teologe. Osim toga, osobito u novije vrijeme, teološke spoznaje svoje izvore vide i na neteološkim mjestima: ljudskom razumu i povijesti. W. Kasper govori i o teološkom mjestu svijeta, a Konstitucija Gaudim et spes govori još i o znakovima vremena. Teološka epistemologija je proučavanje temelja teološkog znanja do kojega se dolazi u svjetlu crkvene vjere.

Zgoda u Bereji nam svjedoči o još nečemu, o podjarivanju i uzbunjivanju svjetine. Danas bi to nazvali malinformacijama i dezinformacijama koje nisu posebnost današnjeg vremena, no jest infodemijska silina njihove diseminacije s značajnim ali i prijetećim utjecajem. U današnjoj preopterećenosti i izloženosti informacijama postaje sve važnija budnost nad (dez)informacijama u vjerskim temama, odnosno važnim postaje proučavanje temelja teološkog znanja u svjetlu crkvene vjere s dometom koji neće ostati samo u akademskim krugovima i na bogoslovijama. Odnosno, kako se Luka izrazio – postaje važno danomice istraživati Pisma da li je to tako. Grč. glagol anakrinō ovdje ima značenje kritičkog ispitivanja.

Društvene mreže, kao glavni krivac i izazov u infodemijskom širenju (dez)informacija, nemaju inherentnu pozitivnu ili negativnu moć. Njihov učinak ovisi prvenstveno o ljudima koji ih koriste i načinu na koji ih koriste. U najboljem slučaju društvene mreže su dovele do demokratizacije informacija, ali u najgorem slučaju rezultirale su obiljem dezinformacija i omogućile nedovoljno kontrolirano širenje negativnog sadržaja. I u najboljem i najgorem slučaju takvo stanje na jedan novi način izaziva tradicionalne hijerarhije i sustave – postavlja pitanje vjerske pismenosti kao sposobnosti razumijevanja vjerskih sadržaja. U takvom svijetu vjerska pismenost je važna i svi je trebaju shvatiti ozbiljno, uključujući oni koji nisu vjernici. Veća vjerska pismenosti znači opremanje ljudi sa znanjem i vještinama za pouzdano razumijevanje i raspravljanje o vjerskim temama, točno i kritički.

Izazov je poseban i s obzirom na znakove vremena obilježene krizom vjere i razuma u njihovoj komplementarnosti na koju papa Ivan Pavao II. želi ukazati u enciklici o odnosu vjere i razuma Fides et ratio. Upravo iz ove krize javili su se razni izmi: racionalizam, fideizam, eklekticizam, historicizam, pragmatizam, agnosticizam i dr., s danas dominantnim tehničkim razumom koji ne postavlja pitanja. Papa želi ukazati na komplementarnost vjere i  razuma polazeći od biblijskog razumijevanja. On ne polazi od velikih teoloških teza već od ljudskog iskustva, od grčkog natpisa na hramu u Delfima: “Spoznaj samog sebe!” želeći naglasiti kako nas sama ljudskost upućuje na važnost spoznaje istine.

Upravo metoda u teološkoj spoznaji koja se sastoji od dva jednako bitna koraka: slušanja vjere (iskustvo – spoznaja se sastoji u slušanju i prihvaćanju Objave) i razumijevanja vjere (refleksija i kritičko promišljanje nad prihvaćenim) nudi nam se kao put koji u povezanosti s iskustvom izbjegava da teološki pojmovi budu apstraktni i nerazumljivi. Danas postaje posebno potrebno preispitivati teološke pojmove u njihovom značenju u konkretnoj situaciji vjere pojedinca ukoliko želimo da teološki pojmovi poput milost, spasenje, grijeh – danas opet nešto znače. To pred ovo vrijeme stavlja jedno od gorućih pitanja teologije – pitanje razumljivosti teološkog govora, interpretacije teoloških pojmova i istina u posebnostima vremena na način kako nas apostol Petar poziva: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onime budu postiđeni za što vas potvaraju” (1Pt 3,15-16), ili apostol Pavao “Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1, 24).

Marinko Nikolić

13. studenoga 2023.

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Provjereno i vjerodostojno

Neuko izvješćivanje o Crkvi

Doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov

Primjeri neukog izvješćivanja o Crkvi u svjetovnim medijima

Nedavno sam naišla na dva članka katoličke novinarke Smiljane Rendić (1926.-1994.) iz 1991. godine koji govore o dezinformacijama u izvješćivanju o Crkvi u svjetovnim medijima, a aktualni su za promišljanje nama danas.

U tekstu „Neuko izvješćivanje o Crkvi“, koji je objavljen u Glasu Koncila, 14. srpnja 1991. str. 4, Rendić na praktičnim primjerima pokazuje kako je izvješćivanje svjetovnih medija o Crkvi neuko, dok je izvješćivanje Glasa Koncila – danas bismo rekli: službenih crkvenih medija – temeljito. Time oponira svima onima koji govore da Glas Koncila – danas bismo rekli crkveni mediji – ne bi trebao toliko izvješćivati o crkvenim zbivanjima kad su građanske novine, radio i TV puni vijesti o Crkvi.

Rendić se osvrće na tekst Aleksandra Novačića objavljen u Vjesniku pod naslovom „Učenje od tri mrtve duše“, 25. lipnja 1991., str. 2 s nadnaslovom „Kina: država i partija nastoje uspostaviti normalne odnose s crkvom“ i podnaslovom „Možda prvi put u povijesti našli su se oči u oči generalni sekretar kineske partije i mladi budistički svećenik“ te ističe da ga je pisao novinar slabo upućen u religijsku terminologiju i u stanje Katoličke Crkve u Kini. Naglašava da to nije prvi put u posljednjih godinu dana, nakon promjene vlasti u Hrvatskoj „da u najuglednijemu hrvatskom političkom dnevniku, pa i kad je riječ i o zemljama bližim nam od Kine, i čak o našoj vlastitoj – novinari neupućeni u religijsku i posebno crkvenu terminologiju pišu netočnosti koje objektivno znače krivu informaciju.“

Naslov odgovara sadržaju jer se u tekstu govori o desetogodišnjem kineskom pioniru, kineskom vojniku i kineskom partijskom ratniku. Međutim, naslov nema veze s nadnaslovom i podnaslovom, tvrdi Rendić te upozorava da se iz nadnaslova i iz teksta vidi nerazlikovanje budističkog monaštva od svećeništva. „Budizam ima monahe, ali nema svećenika. Svećenik je onaj koji je primio red prezbiterata sakramentom svetog reda, a taj sakramenat valjano daje samo biskup, i to biskup za kojega je povijesno posve sigurno da njegovo biskupstvo stoji u neprekinutom nizu apostolskog nasljedstva, to jest da potječe od dvanaestorice Apostola Kristovih. Drugim riječima, posve sigurne biskupe i dakle valjano zaređene svećenike imaju samo Katolička Crkva, sve pravoslavne i sve pretkalcedonske Crkve.“ Vrlo često suvremeni svjetovni mediji svećenikom nazivaju i pastore i religijske lidere drugih vjerskih zajednica, što nije prikladno niti točno. Osim toga, ovoga smo ljeta mogli pročitati na našim svjetovnim portalima naslov „Umjetna inteligencija u crkvi u Njemačkoj održala svoju prvu misu“. Riječ je naravno ne o misi već o eksperimentalnoj luteranskoj crkvenoj službi koju je generirala umjetna inteligencija.

Rendić upozorava da i sastavljač nadnaslova i pisac teksta pišu „crkva“ malim početnim slovom kad je riječ ne o crkvi, zgradi namijenjenoj bogoslužju, nego o Crkvi, ustrojenoj zajednici vjernika. „To prezirno malo početno slovo ostatak je pravopisnih nameta iz vremena državnog ateizma. Bilo bi valjda vrijeme da se taj ostatak pravopisne mržnje ukloni. A ne da se i dalje zbiva da se piše crkva za Crkvu – dok se, u novije doba, nesklapno uvodi pisanje Crkva, velikim početnim slovom, i za crkvu-zgradu (npr. Crkva sv. Marka, što su posve na svoju ruku uvela dva ortografa ne potrudivši se, ni u tome ni u inome, pitati crkvene stručnjake kako se crkveni termini pišu“, naglasila je Rendić te dodala da Crkva sv. Marka, ovako napisano, značilo bi ne crkvu-zgradu posvećenu sv. Marku, nego – cijelu Crkvu Egipta, sve egipatske kršćane! Jer tu Crkvu utemeljio je, po drevnoj predaji, sv. Marko Evanđelist, kao što se Crkva u južnoj Indiji zove Crkvom sv. Tome po Apostolu koji ju je, po predaji, utemeljio).“

Također, naglašava da je Rimska kurija dvočlani naziv ustanove te se velikim početnim slovom redovito piše prvi član. Osim toga, Katolička Crkva piše se velikim početnim slovom a ne malim slovima čime se vrijeđa čitatelje koji su katolici.

U tekstu objašnjava da nije točno da kardinale imenuje „rimska kurija“ kako piše autor teksta u Vjesniku, već ih imenuje Sveti Otac. Rendić kritizira da o onome što je istaknuto u nadnaslovu nema riječi u tekstu, što je vrlo česta pojava danas u svjetovnim medijima. „U tekstu je riječ o sastanku partijskog generalnog sekretara s nekim mladim budističkim monahom, kojeg pisac pogrešno zove svećenikom. S Crkvom to nema veze. A s biskupima o kojima je u tekstu riječ kineski režim nema potrebe ‘nastojati uspostaviti normalne odnose’, jer su ti biskupi pokorni tome režimu sve otkad je on uspostavljen u Kini, a osobito od 1955. kad su upravo iz pokornosti režimu prekinuli kanonske sveze s rimskom Apostolskom Stolicom.“ Svoje razmišljanje zaključuje tvrdnjom o brojnosti netočnosti u jednome novinskom izvješću. „Na razmišljanje i onim naivnim hrvatskim katolicima (laicima, pa čak i gdjekojem svećeniku) koji su prošlih mjeseci nešto fantazirali o tome da ‘sad više ne treba toliko izvješćivanja u Glasu Koncila o crkvenim zbivanjima, jer su sad društvene novine pune vijesti o Crkvi’…“ Njezina misao aktualna i danas onima koji se pitaju o ulozi katoličkih medija.

U tekstu „Apel i Angelus“ koji je objavila u Glasu Koncila, 6. listopada 1991., str. 2 osvrće se na vijesti Hrvatskoga radija u kojima novinari pogrešno nazivaju Papin apel „kratkim priopćenjem“. U tom vidu Rendić se pita ne bi li se ti izvjestitelji ipak ,mogli malo potruditi naučiti barem najčešće i najobičnije katoličke termine, kad već izvješćuju o zbivanjima u katoličkom svijetu? „Papa osobno nikad ne daje nikakva ‘priopćenja’. Papa u raznim prigodama i o raznim temama drži GOVORE. Ti govori katkada sadrže i neke NAJAVE, npr. najavu saziva neke sinode. Ako neki Papin govor sadrži sustavnu pouku o nekoj vjerskoj istini, onda se takav govor zove KATEHEZA, npr. ovdje gore spomenute Papine kateheze srijedom o katoličkim vjerskim istinama sadržanim u Vjerovanju. Ako pak neki Papin govor sadrži poziv vjernicima na molitvu za neku specifičnu svrhu, i ujedno poticaj političkim ili društvenim odgovornicima neka se mirotvorno zauzmu za rješenje nekog svjetskog ili krajevnog problema, onda se takav govor zove APEL. I nije taj novi Papin apel za mir na ovim nesretnim prostorima bio baš ‘kratak’, kako su opetovano rekli na Hrvatskom radiju, uz to još i neuko zovući apel ‘priopćenjem’ – iskusni novinari vatikanisti znaju i za kraće Papine apele.“

Rendić nadalje upozorava da je slušatelje Hrvatskog radija, koji ne slušaju ili nisu u mogućnosti slušati Vatikanski radio, koji izravno prenosi Papine govore, moglo zbuniti i to što u vijesti Hrvatskog radija nije uopće spomenuto da je Papa taj apel izrekao u OPĆOJ AUDIJENCIJI, na koju svake srijede dolaze Rimljani i hodočasnici sa svih strana svijeta. Naglašava da ono što Papa kaže u općim audijencijama na talijanskom jeziku (jeziku grada Rima u kojemu je Katedra Petra apostola), prenosi Vatikanski radio po svemu svijetu, na tridesetak jezika. Drugo je kad se Papa obraća određenoj hodočasničkoj skupini na njihovom jeziku.

Rendić na primjeru pogrešnog izvješćivana o Papinu govoru, koji je nazvan propovijeđu,  govori o razlici između Angelusa i propovijedi. „Propovijed je hrvatski naziv za homiliju, tj. za naučiteljski govor u misi nakon Evanđelja ili u izvanmisnoj liturgiji riječi. Papini govori u nedjelju u podne zovu se stručnim terminom EGZORTE, tj. govori poticanja na pobožnost povezani s raznim temama katoličke duhovnosti; ali talijanski novinari, znani majstori za smišljanje sjajnih dojmljivih naziva, već su prije više godina nazvali Papine nedjeljne podnevne egzorte ANGELUSIMA, primjenjujući i na same te govore naziv molitve Pozdrava Anđelova, Angelus Domini, što je Papa moli s nazočnim vjernicima nakon tih svojih podnevnih egzorta. Tako se uobičajio naziv ANGELUS za te Papine podnevne govore.“ Rendić ne pravi razliku između propovijedi i homilije za razliku od liturgičara koji kažu da homilija uvijek treba biti vezana uz biblijski tekst, dok propovijed može biti tematska (primjerice Svjetski dan misija, svetkovina Svi Sveti i sl.). Ovaj tekst s konkretnim primjerima poučava nas kako se ne bi smjelo ali i kako bi se trebalo izvještavati o Crkvi, kako treba poznavati religijsku terminologiju i stanje u Crkvi, kako je potrebno pisano i argumentirano reagirati demantijem i upozoriti na dotične dezinformacije objavljene u medijima.

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Provjereno i vjerodostojno

Kritička analiza dezinformacija

Prvi susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama

Vijest mora biti istinita ili nije vijest

U zgradi Hrvatske biskupske konferencije na zagrebačkom Ksaveru 6. studenoga je održan prvi edukativni susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama. O projektnim aktivnostima koje traju od 1. rujna 2023. do 28. veljače 2025., u ime nositelja projekta Hrvatskog katoličkog sveučilišta, uvodno je govorila voditeljica Projekta doc. dr. sc. Lana Ciboci Perša s Odjela za komunikologiju. Podsjetivši na to kako su partneri Hrvatski katolički radio, Hrvatsko društvo katoličkih novinara i medijski profesionalac Ivica Zadro, spomenula je i pridružene partnere, a to su:  Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane Bulić“ s pravom javnosti, Split, Katolička klasična gimnazija s pravom javnosti u Virovitici, Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića s pravom javnosti iz Dubrovnika i Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti, Sinj. Doc. dr. sc. Ciboci Perša govorila je o povjerenju, napose mladih. „S obzirom na podatak kako se petina mladih informira preko društvenih mreža među kojima je TikTok najpopularniji, pitanje je kako će se to odraziti na sve medije. U istraživanju koje je na Fakultetu političkih znanosti proveo prof. dr. sc. Igor Kanižaj, ispitanici su priznali kako svakodnevno najviše dezinformacija pronalaze na internetskim portalima i društvenim mrežama.

Nakon poražavajućih rezultata Eurobarometra iz 2018., govorilo se o potrebi veće uključenosti medijske pismenosti na svim razinama društva. Od tada u tom smislu nije puno učinjeno pa se postavlja pitanje odgovara li našim političarima da se nešto izmijeni, da postanemo medijski kompetentni“, primijetila je dr. sc. Ciboci Perša. Terminologija lažnih vijesti, nastavila je, osobito se počela primjenjivati 2016. godine, spomenuvši predizbornu kampanju bivšeg američkog predsjednika Trumpa, koji ju nije prihvaćao, pa stručnjaci diljem svijeta izbjegavaju korištenje ovog termina.  Jedan od temeljnih postulata je da vijest mora biti istinita. Ili nije vijest. Uvodničarka je navela niz primjera informacijskog poremećaja, poput informacije da je papa Franjo dao podršku Donaldu Trumpu. I onda se pokazuje da je puno više ljudi čulo za dezinformaciju nego za demanti dezinformacije. Ono što je kod njih najvažnije je da one definitivno pokušavaju utjecati na naše emocije. Jedan od oblika je propaganda, što vidimo posljednje dvije godine s obzirom na svjetsku situaciju, ratove, gdje u prvom planu imamo djecu, istaknula je, uz ostalo, doc. Ciboci Perša.

Dezinformacija – grijeh novinarstva

Govoreći o dezinformacijama o vjerskim temama s naglaskom na Katoličku Crkvu i o ulozi katoličkih medija u borbi protiv takvih sadržaja, doc. dr. sc. Suzana Peran, također s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, osvrnula se na dokumente Katoličke Crkve o medijima u kojima se ističe važnost i vrijednost provjerene i istinite informacije. Istaknula je  poruku pape Franje uz  Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2018. godine naslovljenu “Istina će vas osloboditi” (Iv 8, 32). Fake news i novinarstvo mira“.

U toj poruci Papa ističe potrebu sprječavanja širenja lažnih vijesti i govori o tragediji dezinformiranja u kojoj se diskreditira i demonizira drugoga. Dr. sc. Peran podsjetila je i na Papine riječi o infodemiji za vrijeme pandemije te naputak koji je dao članovima katoličke udruge koja je provjeravala istinitost informacija o COVID-19 u medijima, da su kršćani protiv nepravde i laži ali uvijek za čovjeka. Spomenula je i Papin govor iz kolovoza 2023. u kojemu se dezinformacije svrstavaju u grijehe novinarstva, kao i poruku katoličkim novinarima okupljenima u organizaciju SIGNIS 2022. u kojoj papa Franjo ističe važnu ulogu katoličkih medija u borbi protiv dezinformacija, učeći kako razlikovati istinu od dezinformacije. Na tome tragu doc. dr. sc. Peran prikazala je nekoliko konkretnih pothvata Katoličke Crkve u svijetu – od Europe, SAD-a, Azije i Južne Amerike – u borbi protiv dezinformacija, metodologiju kojom se služe u provjeri informacija te nastojanja oko medijske pismenosti vjernika kroz različita predavanja i radionice. S poštovanjem je navela što na području provjere medijskih informacija o vjerskim temama čine druge kršćanske Crkve. Na završetku je zajedno s polaznicima edukacije analizirala neke primjere dezinformacija koje su o djelovanju pape Franje i o Katoličkoj Crkvi bile objavljene u svjetskim i hrvatskim javnim glasilima.

Tekst: Neno Kužina

Foto: Marija Belošević

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.