U prosincu 2020. godine, Hrvatsko društvo katoličkih novinara raspisalo je Natječaj za mlade s temom „Solidarnost u doba pandemije“ (podteme – odnos i uloga medija u pandemiji; virtualno zajedništvo; kršćanske vrijednosti u doba koronavirusa; obrazovanje na daljinu; osobe s invaliditetom u doba pandemije; Crkva i pandemija…).

Na natječaj je pristiglo 18 radova i to: 14 pisanih, dvije radijske emisije, dvije fotografije. Autori radova su mladi u dobi od 16 do 29 godina starosti koji žive, školuju se ili rade u Hrvatskoj (najveći dio), potom Bosni i Hercegovini, Belgiji i Švedskoj.

Prvu nagradu za rad „Intervju s Ivančicom Tajsl Dragičević“ osvojila je Dora Marinić. Autorica je rođena u Virovitici 1993. godine. U Crkvi je bila aktivna kroz zbor mladih župe Nova Bukovica, te FRAMA-u. Magistra je edukacijske rehabilitacije, živi u Zagrebu. Vlasnica je kabineta za edukacijsko-rehabilitacijsku podršku „Sinapsus“ i vanjska suradnica kabineta za ranu psihomotoričku stimulaciju centra Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni fokus joj je na oporavku osoba nakon moždanog udara čime se bavi u sklopu doktorskog studija na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Suradnica je portala Braniteljski.hr, te autorica bloga Dorine razglednice.

Drugu nagradu rad „Grad koji se ne predaje“ osvojila je Elena Pušeljić rođena 2001. godine u Sisku, a odrasla u malom selu u Hrvatskoj Kostajnici. Osnovnu školu završila je u Mečenčanima, a opću gimnaziju u Hrvatskoj Kostajnici. Studentica je prve godine preddiplomskog studija komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Svoje radove nikada nije slala na natjecanja, ali je jedan sastavak spletom okolnosti završio u Sisačkom tjedniku. Njezine radove poznaje samo ona, a na nagovor asistentice s fakulteta, skupila je hrabrosti da ih upoznaju i ostali ljudi.

Za radijsku emisiju HKR-a „Crkva pred izazovima digitalnoga doba“ treću nagradu osvojio je Branimir Gubić rođen u Novoj Gradiški 1992. godine. Diplomirao je na temu Crkve i medija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine. Od 2016. do 2018. godine radio je kao spiker i radijski voditelj na Hrvatskoj radioteleviziji, a od 2018. radi kao novinar-urednik na Hrvatskoj katoličkoj mreži. Od prošle, 2020. godine urednik je emisije Argumenti HKR-a koja pokriva teme od važnosti za život Crkve i vjernika, društvo, kulturu, obitelj i domovinu. U istoj emisiji obrađivao je teme koje su izravno ili neizravno govorile o pandemiji.

U skladu s okolnosti, a u želji povezati što više svojih članova koji žive i djeluju u desetak zemalja Europe i svijeta, Hrvatsko društvo katoličkih novinara organiziralo je u petak, 12. veljače 2021. godišnju skupštinu  putem ZOOM platforme. Članovima Društva pridružili su se i novinari iz raznih katoličkih i svjetovnih medija, kao i studenti komunikologije HKS-a, sudionici natječaja koje je Društvo organiziralo.

U molitvenom uvodu, član Društva prof. dr. sc. Krunoslav Novak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije pozvao je prisutne, da se zamisle ne samo na riječi iz Evanđelja kojima Isus poziva apostole da ga slijede, već i na neverbalnim momentima komunikacije koji se odnose na pogled, tj. „što Isus komunicira svojim pogledom, i što znači pogled onih koji su ga susreli“. U tom vidu posebno je ukazao na glagole povezane s osjetom vida. „Ivan Krstitelj ugleda Isusa; Isus se obazire i vidi; Isus izgovara riječi ‘dođite i vidjet ćete’; oni ‘pođoše i vidješe’; Isus pogleda Šimuna“.

Novak je podsjetio, kako je Ivan pogledao Isusa, a to ga je potaklo da ga prepozna, i predstavi kao Jaganjca Božjega. „Prepoznati znači uočiti nekoga, prepoznati njegov identitet koji ga izdvaja iz mnoštva. A Isus: ne želi anonimne sljedbenike, već ih želi upoznati i upoznati njihova očekivanja. Isus se obazire za nama i vidi nas. prepoznaje nas, i želi da budemo svjesni da smo prepoznati, da za njega nismo dio mase nego osobe koje poziva, da tvore i grade zajedništvo“.

Vezano uz sam naslov ovogodišnje Papine poruke uz Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija „Dođite i vidjet ćete“, naglasio je, kako nam te riječi zorno tumače da Isus drži do svoga obećanja. „Koje je Isusovo obećanje u mom životu, koji je moj oslonac, poziv koji sam u životu prihvatio kao odgovor na Isusovo obećanje ‘dođi i vidjet ćeš’?  To je avantura kojoj sam se odazvao da ga nasljedujem kao svećenik, redovnik, laik, otac, majka, muž, žena osoba koja se zalaže za dobro drugih. Isus nije zaboravio svoje obećanje, i važno je da ga i ja ne izgubim iz vida. Neka nam ove misli dadu poticaj da ovaj susret, kao i cjelovito naše poslanje živimo ohrabreni da je Bog na našoj strani i da računa na nas“ rekao je na kraju dr. Novak, te prenio pozdrave biskupa Petra Palića, predsjednik Vijeća HBK za sredstva društvenih komunikacija.

U radnom dijelu skupštine, predsjednica Društva dr. sc. Suzana Peran je izvijestila o radu tijekom proteklih godinu dana. Naglasila je, kako se većina radnih susreta održava virtualno, uključujući i sastanke Upravnog odbora.

Kao središnje događanje istaknula je proslavu Dana medija koju je Društvo organiziralo 22. svibnja zajedno s Vijećem HBK za medije, te Odjelom komunikologije HKS-a. U skladu s epidemiološkim mjerama, svi zainteresirani su je mogli pratiti putem virtualno. Sama proslava obuhvatila je okrugli stol s temom „Online komunikacija Crkve – izazovi i prilike“, te dodjelu nagrada Društva. Peran je podsjetila, kako je nagradu za životno djelo dodijeljeno don Antonu Šuljiću. Dobitnica godišnje nagrade je voditeljica Tiskovnog ureda Zadarske nadbiskupije Ines Grbić, dok je posebno priznanje za djelovanje na području medija među iseljenicima dodijeljeno dr. fra Šimunu Šiti Ćoriću. Kao najbolja web-stranica nagrađena je ona od SKAC-a. Tom prigodom dodijeljena su priznanja uredništvima za godišnjice izlaženja. HDKN je dodijelilo i priznanja uredništvima katoličkih medija koji su se posebno istaknuli u izvještavanju u doba pandemije i zagrebačkog potresa. Priznanja su dobili HKR, Radio Marija Hrvatska i Laudato Tv.

Od drugih aktivnosti, spomenula je sudjelovanje u „Noći knjige“, manifestaciji kojoj je i Društvo dala doprinos virtualnim prilogom. Virtualno je Društvo organiziralo i tribinu dr. sc. Silvane Burilović Crnov „Smiljana Rendić i sloboda govora u društvu i Crkvi“.

Također je Društvo priredilo i dvije duhovne obnove, obje virtualno. Razmatranje za korizmenu duhovnu obnovu priredio je dr. fra Darko Tepert, OFM, a za onu u došašću mr. fra Tomislav Glavnik, OFMConv. U Došašću je među članovima organizirana i humanitarna akcija za opremanje dječjih soba Kuće sv. Terezije, a također je dana i pomoć Caritasu Sisačke biskupije nakon potresa.

Želeći potaknuti studente i mlade novinare da promišljanju nad evanđeoskim vrijednostima, a s druge strane u željeli izraziti solidarnost sa studentima i mladim novinarima koji zbog okolnosti oko pandemije i potresa nisu mogli honorarno raditi, raspisan je natječaj koji je imao jako dobar odjek.

Na kraju je dr. Peran podsjetila kako su između dvije skupštine preminula tri člana koji su u Društvu bili aktivni od početka i to don Pavao Crnjac, fra Bono Zvonimir Šagi, OFMCap. i don Rudolf Belko, SDB.

Financijsko izvješće, te stanje članstva predstavila je tajnica Društva Marija Belošević.

U nastavku su predstavljeni glavni naglasci i planovi za ovu godinu. Posebno je istaknuta želja za nastavkom tribina na kojima bi se predstavio istraživački rad članova Društva, ali i pozvalo na promišljanje kolege nečlanove iz drugih medija.

Uz proslavu Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, Društvo planira raspisati svoj tradicionalni natječaj. U okviru okolnosti uzet će se učešće u „Noći knjige“. Također se planiraju duhovne obnove s humanitarnom akcijom. Najavljen je i novi natječaj za mlade.

Ukoliko će okolnosti dozvoliti, organizirat će se hodočašće u suradnji sa slovenskim katoličkim novinarima na Krk, u spomen biskupa Mahniča. To hodočašće je bilo planirano za 2020. godinu.

U drugom dijelu rada Skupštine, predstavljeni su rezultati Natječaja za mlade s temom „Solidarnost u doba pandemije“ (podteme – odnos i uloga medija u pandemiji; virtualno zajedništvo; kršćanske vrijednosti u doba koronavirusa; obrazovanje na daljinu; osobe s invaliditetom u doba pandemije; Crkva i pandemija…).

Na natječaj je pristiglo 18 radova i to: 14 pisanih, dvije radijske emisije, dvije fotografije, te jedan video-prilog.

Upravni odbor u proširenom sastavu s članovima Društva pregledao je sve radove, a rezultate, tj. tri najbolja rada predstavila je dr. sc. Silvana Burilović Crnov.

Prvu nagradu za rad „Intervju s Ivančicom Tajsl Dragičević“ osvojila je Dora Marinić.

Drugu nagradu rad „Grad koji se ne predaje“ osvojila je Elena Pušeljić. Za radijsku emisiju HKR-a „Crkva pred izazovima digitalnoga doba“ treću nagradu osvojio je Branimir Gubić.

Tematski dio skupštine bio je vezan uz ovogodišnju Papinu poruku za Svjetskih dan sredstava društvenih komunikacija, odnosno za konkretna iskustva iz Francuske.

Predavanje „Dođi i vidi – viđenje Crkve i medija iz Francuske“ održao je tajnik za misije Pariške franjevačke provincije i duhovnik Pax Christi Francuska i član uredništava glasila Pax Christi fra Vlatko Marić, OFM.

Govoreći o ovogodišnjoj Papinoj poruci, fra Vlatko je istaknuo, kako Papa model novinarskog djelovanja, nalazi u Isusovu pozivu svojim učenicima. Papa na početku svoje poruke kaže da „želi posvetiti poziv ‘dođi i vidi’ kao sugestiju za svaki komunikacijski izričaj koji želi biti jasan i iskren: u novinarskoj redakciji kao i u svijetu interneta, u redovitom propovijedanju Crkve, kao i u političkoj ili društvenoj komunikaciji. ‘Dođi i vidi’ način je na koji se kršćanska vjera prenosi, počevši od onih prvih susreta na obalama Jordana i Genezaretskog jezera.“

 Logika  poziva koju primjenjuje Isus, kako svjedoči evanđelist Ivan, a na koju podsjeća Papa, je važnost susreta, doživljaja, iskustva koje se dobije tom prilikom. Na Isusov poziv učenici Ivana Krstitelja su se odazvali, susreli se s njim izbliže, doživjeli ga i otkrili tko je on stvarno tako da su mogli sutradan reći svoje iskustvo i mogli su o tome svjedočiti. Isto se događa kada Samaritanka, susrevši Isusa na zdencu, poziva svoje sugrađane. Oni, doživjevši tko je Isus, rekoše toj istoj Samaritanki: „Ne vjerujemo tvojim riječima, mi smo čuli što govori i iskusili tko je on, naglasio je fra Vlatko.

Ukazao je i kako Papa u poruci ističe da ozbiljan novinarski rad traži sposobnost i volju ići tamo gdje drugi ne idu: ići na teren i volju, želju da se vidi, iskusi. A to znači biti znatiželjan, otvoren, biti strastven. Također ponovno upozorava i na dobre i loše strane interneta koji treba služiti naviještanju Radosne vijesti. 

U drugom dijelu, fra Vlatko je predstavio medije u Francuskoj, te se osvrnuo na zastupljenost tema koje ukazuju na opće probleme u društvu. Također je podsjetio i za zastupljenost religijskih tema u medijima uopće.

No, upozorio je kako su mediji u krizi zbog konkurencije koju nameću društvene mreže. Govor medija je obojen njihovim pripadnošću vlasniku i  ideološkom usmjerenju. „Veliki društveni mediji nastoje pisati, govoriti o svemu. Često do izražaja dolazi izobrazba, kultura i ideološka usmjerenost novinara. Katolički mediji  i kršćanski mediji nastoje biti objektivni i pedagoški to posebno vrijedi za Bayard presse koja izdaje La Croix i plejadu drugih tjednika i svih vrsta časopisa. KTO televizija je na tom nivou. Brojni tjednici, te određeni časopisi usmjereni na senzacije, proizvode puno vijesti, senzacionalnih ali nisu uvijek istinitih i dobronamjerne vijesti pa su česti sudski procesi pred 17 sobom Pariškog suda.“

Skupština je završila raspravom u koju se uključilo više članova.

Spomendan Sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara, obilježen je 24. siječnja. Dok su svojedobno svećenici i vjernici laici bili najveći promotori crkvenih tiskovina, danas se na temelju iskustva s pravom možemo zapitati: jesu li nam uopće potrebni crkveni mediji?

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Na ovo nas je pitanje potaknuo toliko puta doživljen stav vjernika laika, klerika te posebno Bogu posvećenih osoba, koji „bježe“ (s navodnicima ili bez njih) od bilo kakvih medijskih istupa ili, bolje rečeno, od crkvenih medija. I dok bi se to u nekom obliku moglo i razumjeti zbog straha, treme, nepripremljenosti… teško je racionalno pojmiti zašto ti isti ni na koji način ne prate crkvene medije, ne koriste ih u pastoralu, ne promoviraju. Riječju: ponašaju se kao da im uistinu ova sredstva društvenoga priopćavanja ni na koji način NE TREBAJU.
Kako ne bi bilo zabune, ovakva konstatacija nije plod trenutne frustracije ili paušalna ocjena nekoga tko ima tendenciju docirati, nego uistinu rezultat dobiven na osnovu godina iskustva, čestih, kojekakvih izgovora i izričite odbojnosti prema, konkretno, Katoličkom tjedniku, odnosno portalu Nedjelja.ba.

Suradnja, ne sabotaža
Ipak, pri analitičkom sagledavanju početnoga pitanja, mogli bismo posegnuti za nekoliko odgovora. Jedan od njih je da su crkveni mediji tu kada treba stišati kakav „skandal“ (kojeg su svjetovni mediji takvim prozvali jedva čekajući i najmanji povod). Tada su sve uči uprte u crkvene medije i očekuje ih se na prvoj crti bojišnice, bez i pomišljanja – kada po tko zna koji put apologetski istjeraju istinu na vidjelo – zahvaliti istim. Pri ovomu ne mislimo na neke hvalospjeve, ode i „dva autobusa djece da im plješću“, nego jednostavnim i minimalnim što se može učiniti, a to je normalnom suradnjom, bez „bježanja“, besmislenih ispričavanja i nipodaštavanja.
Dalje, crkveni mediji ponekad nam trebaju – žalosno, ali istinito – čisto da se može reći „i mi konja za trku imamo“.
Naravno, oni su tu i kada ih treba napasti – poglavito unutar crkvenih krugova, dok se istodobno blagonaklono gleda na svjetovne medije koji na razne načine pljuju po Crkvi, svim njezinim strukturama i djelovanju, a kojima čak pojedini klerici i redovnici daju i određene „ekskluzive“.
Ovdje bismo se posebno zadržali jer se u Sarajevu još osjeti zadah masovnog fašističkog okupljanja komunističkoga polusvijeta u jeku pandemije koronavirusa, kada je u katedrali Presvetog Srca Isusova 16. svibnja 2020. slavljena misa u povodu 75. obljetnice stradanja na Bleiburškom polju te Križnom putu hrvatskoga naroda. Tih su turobnih dana ti isti svjetovni huškački mediji na koje hrle razni svećenici, a neki i pišu za iste, bez pretjerivanja – stvorili ozračje linča Katoličke Crkve.

U čemu je kvaka?!
Možda i najbolji pokazatelj kako se na terenu očituje stav da mnogima na praktičan način crkveni mediji nisu potrebni jest u ovom slučaju i broj tiskovina koje župe, poglavito Vrhbosanske nadbiskupije (budući da je Katolički tjednik neslužbeno glasilo ove dijeceze), primaju u odnosu na broj vjernika. Te brojke su, bez imalo pretjerivanja, poražavajuće. Dovoljno je reći da od 155 župa Vrhbosanske nadbiskupije Katolički tjednik prima njih 130, a od toga najveći broj prima župa Žepče – 75 primjeraka, slijedi ju župa Stup s 50 primjeraka (također i Međugorje prima isti broj); zatim Oštra Luka-Bok 42; Zavidovići s 31 primjerkom; Garevac s 26; Vidovice s 25 primjeraka; tu su još župa Jelah te dvije zeničke župe – Sv. Josipa i Čajdraš koje primaju po 20 primjeraka. Ostale župe nadbiskupije primaju manje od 20 brojeva. Od njih 46 je župa koje primaju samo jedan jedini primjerak… Pametnom dosta!
U ovomu se dobrano iščitava odnos vjernika laika, svećenika i redovnika/ica prema crkvenim medijima.
Opća pak Crkva izričito jasno kaže kako bi sve to trebalo biti dijametralno suprotno. Recimo, dokument Papinskog vijeća za sredstva društvenog priopćavanja iz 2000. Etika u obavijesnim sredstvima veli: „Crkvi bi bolje služilo kad bi (svi) oni koji služe i vrše svoje dužnosti u njezino ime bili bolje izobraženi u sredstvima priopćavanja. To ne važi samo za bogoslove, za redovničke pripravnike i za mlade katoličke laike, nego i za crkveno osoblje općenito.“
Ključ je dakle u onima koji skrbe za vjerujući puk, da od njih krene taj val „zaraze“ crkvenim medijima i pristajanja uz iste.

U isti koš
Pitanje za sebe je nepostojanje distinkcije između crkvenih i svjetovnih medija, u samim vjerničkim krugovima.
Nakon godina novinarskog rada, teško da medijskog djelatnika „ne zaboli“ nespremnost na suradnju u nekoj župi, crkvenoj instituciji ili s vjernikom laikom. Razumije se, ne vole svi medijsko eksponiranje (iako je to danas postalo dobro prolazeća floskula), ali postoji nešto što se zove pristojnost i u ostalom nešto na što smo pozvani – odgovornost i dužnost prema nekomu/nečemu.
Pastoralna uputa Aetatis Novae (1992.) – o društvenoj komunikaciji 20 godina nakon Communio et progressija (1971.), naglašava kako odgoj i formacija za komunikaciju moraju biti integralni dio formacije pastoralnih radnika i svećenika – mi bismo ovdje dodali posebno redovničkog staleža, s naglaskom na ženski dio. Potrebno je da oni koji su u crkvenoj službi posjeduju barem ispravnu cjelovitu predodžbu koliki je utjecaj što ga nove informacijske tehnologije i sredstva priopćavanja vrše na pojedince i društvo. Isto tako, uz tradicionalna sredstva i putove, uporaba sredstava masovnih medija postala je nezaobilazna u evangelizaciji i katehezi.
Zalažući se i nadalje na razne načine na području komunikacija i sredstava javnog priopćavanja, Crkva mora, kako nalaže njezin nauk, usprkos mnogim poteškoćama razvijati, sačuvati i promicati svoja vlastita, specifično katolička sredstva i programe za društvenu komunikaciju, a za to su joj, jasno uz laike, potrebni i klerici te Bogu posvećene osobe.

Izgovori naši svagdanji
Na tragu ovakvog crkvenog nauka nespojive budu situacije kada, primjerice, jedna redovnička zajednica od tri člana godinu dana nije u stanju naći vrijeme kako bismo ju predstavili kroz reportažni prikaz, nižući izgovore od godišnjih odmora, priprema za događaj na kojemu trebaju (neaktivno) sudjelovati ili jednostavna neodgovaranja na pozive.
Često tako na licu mjesta redovnice ako i pristanu razgovarati s nama, nerijetko i ispričaju ponešto zanimljivo, razgovor zaključe: „Ali nemojte to nigdje navoditi, Bože sačuvaj“ ili „Ne želim se fotografirati.“ Dalje, pri samoj „operaciji nagovaranja“ na razgovor ili kratku izjavu dobijemo – što bi se u Bosni reklo – „ibrećenje“ u hodu koje uključuje zastrašujuću facijalnu ekspresiju i nizanje pobožno-negativno-kategoričnih „argumenata“ poput onih „Sačuvaj, Bože, ta nisam ja stroj“…
Vjernici laici tu će najčešće posegnuti za tipičnim: „Nisam se spremio/la“ (kako psihički pa tako valjda i fizički); „Nemojte mene, evo može on/ona“, do „Ne mogu davati izjavu na prazan stomak“ (Domišljato, zaista!).
Klerici – s kojima najčešće i surađujemo po prirodi posla – nekad se pak ne udostoje ni odgovoriti na upit za izjavu, nego si valjda umisle da su na „holivudskom crvenom tepihu“ pa puni sebe samo glavom odmahnu. Ili, ukoliko to ide telefonskim putem, mailom ili SMS-om, često se ne javljaju ili čak odbiju poziv, iako smo ih prethodno porukom obavijestili iz kojeg razloga ih tražimo… Uz to, posebno su simptomatični oni koji obnašaju važne službe u Crkvi, a dopuste si odgovor: „Ne volim davati izjave.“ Pitamo se bi li se takav odgovor usudili ponuditi nekom svjetovnom mediju (koji bi ih u tom slučaju s takvim guštom „razapeli“)?!

Nažalost, znalo se čuti i kako neki crkveni velikodostojnici izričito kažu da „rad Tjednika ne prate više od 10 godina“…

Što hoće Nedjelja?
Zaključno govoreći: što otkriva naš odnos prema medijima? Je li on na osobnoj ili objektivnoj razini? Zbog čega na određeni način „bojkotiramo“ crkvene medije ili smo samo poneseni instant-kulturom i pomodarstvom koji zaziru od svega s vjerskim predznakom?
Ponosno se dičimo kako gazimo 21. stoljeće, ali je li se nešto značajno promijenilo u odnosu na 20. stoljeće na čijim početcima je, točnije 1922., nastala i Nedjelja – koja je silom prilika morala promijeniti ime u Križ, pa onda u Katolički tjednik.
Kako bismo bolje shvatili što hoće Nedjelja – i onomad, a i sad –prilažemo izvatke izvornog teksta prvog uvodnika ove najstarije živuće tjedne novine u BiH.
„Nedjelja hoće da uspostavi veći duševni dodir megju svećenicima i vjernicima. Ona hoće da istupi protiv današnjega tolikog bezvjerja i poganskog nećudoregja. Ona hoće da pokaže moć, moć obrambenu i osvojnu katoličke vjere i u današnja vremena (…) Nedjelja hoće da sve učini, te u kršćanskim obiteljima zavlada Krist i njegova presveta načela. Daleko od svake politike ona će upoznavati naš svijet sa istinama i ljepotama naše svete katoličke vjere (…) Ona hoće da podigne katoličku djelatnost do visine, na kojoj će odolijevati svim navalama kojima nas ugrožava današnje bezvjerje. Ako ljudi bezvjerci nastoje osupnuti javno mišljenje smjelošću svojih bezbožnih i bezumnih nijekanja, to im mi moramo suprotstaviti tvrdnje odlučno vjerske, čuvarice što se osnivaju na vjeri, što ih potvrgjuje i razbor i iskustvo (…) I ako bi kušali da nas obore i umore tvrdokornošću svojih navala, to im moramo pokazati, da ima i u nas tvrdih glava i srčanosti koja ne malakše.
Tako hoće naša Nedjelja da u ime Božje što bolje posluži našoj svetoj Crkvi.
Pa neka je braća sa svih strana podupru i brojnom pretplatom i milodarima i marljivom saradnjom! Neka budemo svi zajedno sa Nedjeljom budni stražari i jaki branitelji svete Crkve i prosvjete katoličke (…) I Nedjelji našoj bio Bog uvijek u pomoći!“ (Nedjelja br. 1, 1922.).

Iz okružnice nadbiskupa vrhbosanskog dr. Ivana Šarića, koja je pratila pokretanje Nedjelje, izdvojili bismo: „Uzdamo se u Boga i vjernu požrtvovnost naših ljudi, da će naša Nedjelja uspjeti u svakom pogledu“ i dodali: nadamo se kako je ovo samo jedno prolazno mučno doba koje je zahvatilo Božji narod i nagnalo nas na pitanje: Što će nam crkveni mediji? Jer ima onih koji u praktičnom smislu očituju drugačije… i oni su razlog da možemo reći kako ipak nije sve tako crno.

Uoči današnjeg spomendana sv. Franje Saleškoga, zaštitnika novinara, objavljena je Papina poruka za Dan medija. U poruci za 55. svjetski dan sredstava društvene komunikacije ove godine je predstavlja tema „Dođi i vidi“ (Iv 1,46). Papa Franjo upozorava na opasnost uvijek jednake informacije, potičući da se ide tamo kamo nitko ne ide i da se pandemija ne prepričava samo očima bogatoga svijeta, prenosi Vatican News.

---

Poziv „dođi i vidi“ metoda je svake istinske ljudske komunikacije – srž je poruke pape Franje za 55. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (tal.) koji je ove godine posvećen temi „Dođi i vidi“ (Iv 1,46). Komunicirati susrećući ljude tamo gdje jesu i kakvi jesu. Poruka je objavljena 23. siječnja 2021., uoči spomendana sv. Franje Saleškoga, zaštitnika novinara.

Papina poruka sadrži poziv koji Filip upućuje Natanaelu – „Dođi i vidi“, kako nam govori odlomak iz Ivanova Evanđelja koji je nadahnuo temu, a koji ne nudi prosudbe, nego izravno poznavanje. Već više od dvije tisuće godina postoji lanac susreta u svrhu prenošenja ljepote kršćanske pustolovine. S druge strane, u komunikaciji ne može ništa potpuno zamijeniti osobni susret s osobom. Za svaki komunikacijski izraz koji želi biti pošten, Papa preporučuje poziv „dođi i vidi“, današnju komunikativnu galaksiju, od novina do interneta, ali i redovno propovijedanje Crkve, kao i političku ili društvenu komunikaciju, istaknuo je Papa.

Važno je izbjegavati opasnost od komercijalne i od uvijek jednake komunikacije, bez izlaska na ulicu kako bismo se susreli s ljudima i provjerili. Posebno u ovo vrijeme pandemije, Papa poziva da se govori i o zbivanjima kod siromašnih naroda.

U poruci je Papa veliku važnost dao zanosnom i znatiželjnom pokretanju, izlasku iz udobne umišljenosti da ‘već znamo’. Osim toga, upozorio je na opasnost od izjednačavanja poput „fotokopiranih novina“ ili uglavnom jednakih televizijskih, radijskih i internetskih vijesti, u kojima istraživanja gube prostor u korist unaprijed pripremljene informacije. Informacije koja sve manje uspijeva uhvatiti istinu i konkretni život ljudi, i ne zna više uočiti ni najozbiljnije društvene pojave ni pozitivne energije koje izviru iz temelja društva. Prema Papinu mišljenju, nakladnička bi kriza mogla dovesti do informacije koja je izgrađena u uredništvima, ispred računala, ne trošeći đon cipela.

Internet s društvenim mrežama može umnožiti sposobnost i brzinu širenja vijestī – primjerice, u nekoj hitnoj situaciji, u prvim komunikacijama stanovništvu – te biti izvanredno sredstvo. Svi možemo postati svjedoci događaja koje bi inače tradicionalni mediji zanemarili, te tako iznijeti na vidjelo i pozitivne događaje, napomenuo je Papa. Međutim, postoji opasnost od društvene komunikacije bez provjere. Ne treba, stoga, demonizirati to sredstvo, nego imati veću sposobnost razlučivanja preuzimajući odgovornost u širenju sadržaja.

Pandemija, koja je početkom 2020. godine pogodila svijet, snažno obilježava i Papinu poruku. Sveti Otac upozorava da postoji opasnost da se o pandemiji, kao o svakoj krizi, govori gledajući samo očima bogatoga svijeta, da se vodi „dvostruko knjigovodstvo“. U tom je smislu Papa posebno istaknuo pitanje cjepiva i medicinske terapije iz kojih bi moglo biti isključeno najsiromašnije stanovništvo. Tko će nam govoriti o iščekivanju ozdravljenja u najsiromašnijim naseljima u Aziji, Latinskoj Americi i Africi, upitao se. Riječ je o opasnosti koja obuhvaća i svijet onih s više sreće, u kojemu društvena drama obitelji koje su u kratkom vremenu pale u siromaštvo velikim dijelom ostaje skrivena. Gospodarske razlike bi mogle odrediti red distribucije cjepiva protiv bolesti COVID-19, u kojemu su siromašni uvijek posljednji, a pravo na zdravlje za sve ljude uglavnom potvrđeno, ali lišeno svoje stvarne vrijednosti.

Papa Franjo od srca je zahvalio za hrabrost brojnih djelatnika u komunikaciji. Zasluga je novinara, snimatelja, montažera, koji su u svojem poslu često u opasnosti, to što danas poznajemo, primjerice, teško stanje manjina koje su progonjene na više strana svijeta; to što su prijavljeni brojni slučajevi nasilja i nepravde u odnosu na siromašne i u odnosu na sve stvoreno; i to što su ispričani mnogi zaboravljeni ratovi. Bilo bi to osiromašenje, kad ne bi bilo tih glasova, istaknuo je, među ostalim, papa Franjo u poruci za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije.

Izvor: IKA – Zagreb