Što će vjernicima crkveni mediji?!

Spomendan Sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara, obilježen je 24. siječnja. Dok su svojedobno svećenici i vjernici laici bili najveći promotori crkvenih tiskovina, danas se na temelju iskustva s pravom možemo zapitati: jesu li nam uopće potrebni crkveni mediji?

Piše: Josipa PrskaloKatolički tjednik

Na ovo nas je pitanje potaknuo toliko puta doživljen stav vjernika laika, klerika te posebno Bogu posvećenih osoba, koji „bježe“ (s navodnicima ili bez njih) od bilo kakvih medijskih istupa ili, bolje rečeno, od crkvenih medija. I dok bi se to u nekom obliku moglo i razumjeti zbog straha, treme, nepripremljenosti… teško je racionalno pojmiti zašto ti isti ni na koji način ne prate crkvene medije, ne koriste ih u pastoralu, ne promoviraju. Riječju: ponašaju se kao da im uistinu ova sredstva društvenoga priopćavanja ni na koji način NE TREBAJU.
Kako ne bi bilo zabune, ovakva konstatacija nije plod trenutne frustracije ili paušalna ocjena nekoga tko ima tendenciju docirati, nego uistinu rezultat dobiven na osnovu godina iskustva, čestih, kojekakvih izgovora i izričite odbojnosti prema, konkretno, Katoličkom tjedniku, odnosno portalu Nedjelja.ba.

Suradnja, ne sabotaža
Ipak, pri analitičkom sagledavanju početnoga pitanja, mogli bismo posegnuti za nekoliko odgovora. Jedan od njih je da su crkveni mediji tu kada treba stišati kakav „skandal“ (kojeg su svjetovni mediji takvim prozvali jedva čekajući i najmanji povod). Tada su sve uči uprte u crkvene medije i očekuje ih se na prvoj crti bojišnice, bez i pomišljanja – kada po tko zna koji put apologetski istjeraju istinu na vidjelo – zahvaliti istim. Pri ovomu ne mislimo na neke hvalospjeve, ode i „dva autobusa djece da im plješću“, nego jednostavnim i minimalnim što se može učiniti, a to je normalnom suradnjom, bez „bježanja“, besmislenih ispričavanja i nipodaštavanja.
Dalje, crkveni mediji ponekad nam trebaju – žalosno, ali istinito – čisto da se može reći „i mi konja za trku imamo“.
Naravno, oni su tu i kada ih treba napasti – poglavito unutar crkvenih krugova, dok se istodobno blagonaklono gleda na svjetovne medije koji na razne načine pljuju po Crkvi, svim njezinim strukturama i djelovanju, a kojima čak pojedini klerici i redovnici daju i određene „ekskluzive“.
Ovdje bismo se posebno zadržali jer se u Sarajevu još osjeti zadah masovnog fašističkog okupljanja komunističkoga polusvijeta u jeku pandemije koronavirusa, kada je u katedrali Presvetog Srca Isusova 16. svibnja 2020. slavljena misa u povodu 75. obljetnice stradanja na Bleiburškom polju te Križnom putu hrvatskoga naroda. Tih su turobnih dana ti isti svjetovni huškački mediji na koje hrle razni svećenici, a neki i pišu za iste, bez pretjerivanja – stvorili ozračje linča Katoličke Crkve.

U čemu je kvaka?!
Možda i najbolji pokazatelj kako se na terenu očituje stav da mnogima na praktičan način crkveni mediji nisu potrebni jest u ovom slučaju i broj tiskovina koje župe, poglavito Vrhbosanske nadbiskupije (budući da je Katolički tjednik neslužbeno glasilo ove dijeceze), primaju u odnosu na broj vjernika. Te brojke su, bez imalo pretjerivanja, poražavajuće. Dovoljno je reći da od 155 župa Vrhbosanske nadbiskupije Katolički tjednik prima njih 130, a od toga najveći broj prima župa Žepče – 75 primjeraka, slijedi ju župa Stup s 50 primjeraka (također i Međugorje prima isti broj); zatim Oštra Luka-Bok 42; Zavidovići s 31 primjerkom; Garevac s 26; Vidovice s 25 primjeraka; tu su još župa Jelah te dvije zeničke župe – Sv. Josipa i Čajdraš koje primaju po 20 primjeraka. Ostale župe nadbiskupije primaju manje od 20 brojeva. Od njih 46 je župa koje primaju samo jedan jedini primjerak… Pametnom dosta!
U ovomu se dobrano iščitava odnos vjernika laika, svećenika i redovnika/ica prema crkvenim medijima.
Opća pak Crkva izričito jasno kaže kako bi sve to trebalo biti dijametralno suprotno. Recimo, dokument Papinskog vijeća za sredstva društvenog priopćavanja iz 2000. Etika u obavijesnim sredstvima veli: „Crkvi bi bolje služilo kad bi (svi) oni koji služe i vrše svoje dužnosti u njezino ime bili bolje izobraženi u sredstvima priopćavanja. To ne važi samo za bogoslove, za redovničke pripravnike i za mlade katoličke laike, nego i za crkveno osoblje općenito.“
Ključ je dakle u onima koji skrbe za vjerujući puk, da od njih krene taj val „zaraze“ crkvenim medijima i pristajanja uz iste.

U isti koš
Pitanje za sebe je nepostojanje distinkcije između crkvenih i svjetovnih medija, u samim vjerničkim krugovima.
Nakon godina novinarskog rada, teško da medijskog djelatnika „ne zaboli“ nespremnost na suradnju u nekoj župi, crkvenoj instituciji ili s vjernikom laikom. Razumije se, ne vole svi medijsko eksponiranje (iako je to danas postalo dobro prolazeća floskula), ali postoji nešto što se zove pristojnost i u ostalom nešto na što smo pozvani – odgovornost i dužnost prema nekomu/nečemu.
Pastoralna uputa Aetatis Novae (1992.) – o društvenoj komunikaciji 20 godina nakon Communio et progressija (1971.), naglašava kako odgoj i formacija za komunikaciju moraju biti integralni dio formacije pastoralnih radnika i svećenika – mi bismo ovdje dodali posebno redovničkog staleža, s naglaskom na ženski dio. Potrebno je da oni koji su u crkvenoj službi posjeduju barem ispravnu cjelovitu predodžbu koliki je utjecaj što ga nove informacijske tehnologije i sredstva priopćavanja vrše na pojedince i društvo. Isto tako, uz tradicionalna sredstva i putove, uporaba sredstava masovnih medija postala je nezaobilazna u evangelizaciji i katehezi.
Zalažući se i nadalje na razne načine na području komunikacija i sredstava javnog priopćavanja, Crkva mora, kako nalaže njezin nauk, usprkos mnogim poteškoćama razvijati, sačuvati i promicati svoja vlastita, specifično katolička sredstva i programe za društvenu komunikaciju, a za to su joj, jasno uz laike, potrebni i klerici te Bogu posvećene osobe.

Izgovori naši svagdanji
Na tragu ovakvog crkvenog nauka nespojive budu situacije kada, primjerice, jedna redovnička zajednica od tri člana godinu dana nije u stanju naći vrijeme kako bismo ju predstavili kroz reportažni prikaz, nižući izgovore od godišnjih odmora, priprema za događaj na kojemu trebaju (neaktivno) sudjelovati ili jednostavna neodgovaranja na pozive.
Često tako na licu mjesta redovnice ako i pristanu razgovarati s nama, nerijetko i ispričaju ponešto zanimljivo, razgovor zaključe: „Ali nemojte to nigdje navoditi, Bože sačuvaj“ ili „Ne želim se fotografirati.“ Dalje, pri samoj „operaciji nagovaranja“ na razgovor ili kratku izjavu dobijemo – što bi se u Bosni reklo – „ibrećenje“ u hodu koje uključuje zastrašujuću facijalnu ekspresiju i nizanje pobožno-negativno-kategoričnih „argumenata“ poput onih „Sačuvaj, Bože, ta nisam ja stroj“…
Vjernici laici tu će najčešće posegnuti za tipičnim: „Nisam se spremio/la“ (kako psihički pa tako valjda i fizički); „Nemojte mene, evo može on/ona“, do „Ne mogu davati izjavu na prazan stomak“ (Domišljato, zaista!).
Klerici – s kojima najčešće i surađujemo po prirodi posla – nekad se pak ne udostoje ni odgovoriti na upit za izjavu, nego si valjda umisle da su na „holivudskom crvenom tepihu“ pa puni sebe samo glavom odmahnu. Ili, ukoliko to ide telefonskim putem, mailom ili SMS-om, često se ne javljaju ili čak odbiju poziv, iako smo ih prethodno porukom obavijestili iz kojeg razloga ih tražimo… Uz to, posebno su simptomatični oni koji obnašaju važne službe u Crkvi, a dopuste si odgovor: „Ne volim davati izjave.“ Pitamo se bi li se takav odgovor usudili ponuditi nekom svjetovnom mediju (koji bi ih u tom slučaju s takvim guštom „razapeli“)?!

Nažalost, znalo se čuti i kako neki crkveni velikodostojnici izričito kažu da „rad Tjednika ne prate više od 10 godina“…

Što hoće Nedjelja?
Zaključno govoreći: što otkriva naš odnos prema medijima? Je li on na osobnoj ili objektivnoj razini? Zbog čega na određeni način „bojkotiramo“ crkvene medije ili smo samo poneseni instant-kulturom i pomodarstvom koji zaziru od svega s vjerskim predznakom?
Ponosno se dičimo kako gazimo 21. stoljeće, ali je li se nešto značajno promijenilo u odnosu na 20. stoljeće na čijim početcima je, točnije 1922., nastala i Nedjelja – koja je silom prilika morala promijeniti ime u Križ, pa onda u Katolički tjednik.
Kako bismo bolje shvatili što hoće Nedjelja – i onomad, a i sad –prilažemo izvatke izvornog teksta prvog uvodnika ove najstarije živuće tjedne novine u BiH.
Nedjelja hoće da uspostavi veći duševni dodir megju svećenicima i vjernicima. Ona hoće da istupi protiv današnjega tolikog bezvjerja i poganskog nećudoregja. Ona hoće da pokaže moć, moć obrambenu i osvojnu katoličke vjere i u današnja vremena (…) Nedjelja hoće da sve učini, te u kršćanskim obiteljima zavlada Krist i njegova presveta načela. Daleko od svake politike ona će upoznavati naš svijet sa istinama i ljepotama naše svete katoličke vjere (…) Ona hoće da podigne katoličku djelatnost do visine, na kojoj će odolijevati svim navalama kojima nas ugrožava današnje bezvjerje. Ako ljudi bezvjerci nastoje osupnuti javno mišljenje smjelošću svojih bezbožnih i bezumnih nijekanja, to im mi moramo suprotstaviti tvrdnje odlučno vjerske, čuvarice što se osnivaju na vjeri, što ih potvrgjuje i razbor i iskustvo (…) I ako bi kušali da nas obore i umore tvrdokornošću svojih navala, to im moramo pokazati, da ima i u nas tvrdih glava i srčanosti koja ne malakše.
Tako hoće naša Nedjelja da u ime Božje što bolje posluži našoj svetoj Crkvi.
Pa neka je braća sa svih strana podupru i brojnom pretplatom i milodarima i marljivom saradnjom! Neka budemo svi zajedno sa Nedjeljom budni stražari i jaki branitelji svete Crkve i prosvjete katoličke (…) I Nedjelji našoj bio Bog uvijek u pomoći!“ (Nedjelja br. 1, 1922.).

Iz okružnice nadbiskupa vrhbosanskog dr. Ivana Šarića, koja je pratila pokretanje Nedjelje, izdvojili bismo: „Uzdamo se u Boga i vjernu požrtvovnost naših ljudi, da će naša Nedjelja uspjeti u svakom pogledu“ i dodali: nadamo se kako je ovo samo jedno prolazno mučno doba koje je zahvatilo Božji narod i nagnalo nas na pitanje: Što će nam crkveni mediji? Jer ima onih koji u praktičnom smislu očituju drugačije… i oni su razlog da možemo reći kako ipak nije sve tako crno.

Objavljena Papina poruka za Dan medija 2021.

Uoči današnjeg spomendana sv. Franje Saleškoga, zaštitnika novinara, objavljena je Papina poruka za Dan medija. U poruci za 55. svjetski dan sredstava društvene komunikacije ove godine je predstavlja tema „Dođi i vidi“ (Iv 1,46). Papa Franjo upozorava na opasnost uvijek jednake informacije, potičući da se ide tamo kamo nitko ne ide i da se pandemija ne prepričava samo očima bogatoga svijeta, prenosi Vatican News.


Poziv „dođi i vidi“ metoda je svake istinske ljudske komunikacije – srž je poruke pape Franje za 55. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (tal.) koji je ove godine posvećen temi „Dođi i vidi“ (Iv 1,46). Komunicirati susrećući ljude tamo gdje jesu i kakvi jesu. Poruka je objavljena 23. siječnja 2021., uoči spomendana sv. Franje Saleškoga, zaštitnika novinara.

Papina poruka sadrži poziv koji Filip upućuje Natanaelu – „Dođi i vidi“, kako nam govori odlomak iz Ivanova Evanđelja koji je nadahnuo temu, a koji ne nudi prosudbe, nego izravno poznavanje. Već više od dvije tisuće godina postoji lanac susreta u svrhu prenošenja ljepote kršćanske pustolovine. S druge strane, u komunikaciji ne može ništa potpuno zamijeniti osobni susret s osobom. Za svaki komunikacijski izraz koji želi biti pošten, Papa preporučuje poziv „dođi i vidi“, današnju komunikativnu galaksiju, od novina do interneta, ali i redovno propovijedanje Crkve, kao i političku ili društvenu komunikaciju, istaknuo je Papa.

Važno je izbjegavati opasnost od komercijalne i od uvijek jednake komunikacije, bez izlaska na ulicu kako bismo se susreli s ljudima i provjerili. Posebno u ovo vrijeme pandemije, Papa poziva da se govori i o zbivanjima kod siromašnih naroda.

U poruci je Papa veliku važnost dao zanosnom i znatiželjnom pokretanju, izlasku iz udobne umišljenosti da ‘već znamo’. Osim toga, upozorio je na opasnost od izjednačavanja poput „fotokopiranih novina“ ili uglavnom jednakih televizijskih, radijskih i internetskih vijesti, u kojima istraživanja gube prostor u korist unaprijed pripremljene informacije. Informacije koja sve manje uspijeva uhvatiti istinu i konkretni život ljudi, i ne zna više uočiti ni najozbiljnije društvene pojave ni pozitivne energije koje izviru iz temelja društva. Prema Papinu mišljenju, nakladnička bi kriza mogla dovesti do informacije koja je izgrađena u uredništvima, ispred računala, ne trošeći đon cipela.

Internet s društvenim mrežama može umnožiti sposobnost i brzinu širenja vijestī – primjerice, u nekoj hitnoj situaciji, u prvim komunikacijama stanovništvu – te biti izvanredno sredstvo. Svi možemo postati svjedoci događaja koje bi inače tradicionalni mediji zanemarili, te tako iznijeti na vidjelo i pozitivne događaje, napomenuo je Papa. Međutim, postoji opasnost od društvene komunikacije bez provjere. Ne treba, stoga, demonizirati to sredstvo, nego imati veću sposobnost razlučivanja preuzimajući odgovornost u širenju sadržaja.

Pandemija, koja je početkom 2020. godine pogodila svijet, snažno obilježava i Papinu poruku. Sveti Otac upozorava da postoji opasnost da se o pandemiji, kao o svakoj krizi, govori gledajući samo očima bogatoga svijeta, da se vodi „dvostruko knjigovodstvo“. U tom je smislu Papa posebno istaknuo pitanje cjepiva i medicinske terapije iz kojih bi moglo biti isključeno najsiromašnije stanovništvo. Tko će nam govoriti o iščekivanju ozdravljenja u najsiromašnijim naseljima u Aziji, Latinskoj Americi i Africi, upitao se. Riječ je o opasnosti koja obuhvaća i svijet onih s više sreće, u kojemu društvena drama obitelji koje su u kratkom vremenu pale u siromaštvo velikim dijelom ostaje skrivena. Gospodarske razlike bi mogle odrediti red distribucije cjepiva protiv bolesti COVID-19, u kojemu su siromašni uvijek posljednji, a pravo na zdravlje za sve ljude uglavnom potvrđeno, ali lišeno svoje stvarne vrijednosti.

Papa Franjo od srca je zahvalio za hrabrost brojnih djelatnika u komunikaciji. Zasluga je novinara, snimatelja, montažera, koji su u svojem poslu često u opasnosti, to što danas poznajemo, primjerice, teško stanje manjina koje su progonjene na više strana svijeta; to što su prijavljeni brojni slučajevi nasilja i nepravde u odnosu na siromašne i u odnosu na sve stvoreno; i to što su ispričani mnogi zaboravljeni ratovi. Bilo bi to osiromašenje, kad ne bi bilo tih glasova, istaknuo je, među ostalim, papa Franjo u poruci za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije.

Izvor: IKA – Zagreb

Sućut u povodu smrti don Rudija Belka

Hrvatska salezijanska provincija sv. Ivana Bosca
Pozornosti Provincijala don Tihomira Šutala

Poštovani oče Provincijale,
u ime Hrvatskoga društva katoličkih novinara i u svoje osobno izražavam Vama i cijeloj Provinciji sućut u povodu smrti don Rudija Belka.

Don Rudi je bio član Hrvatskoga društva katoličkih novinara od samoga osnutka. Rado je sudjelovao u aktivnostima Društva, a svi ćemo ga pamtiti po vedrini, prijateljskom odnosu, susretljivosti i savjetu. Neka mu Gospodin bude nagrada za sve dobro što je činio.

Srdačno Vas u Kristu pozdravljam,

dr. sc. Suzana Peran,
predsjednica Hrvatskoga društva katoličkih novinara

Umro don Rudolf Belko, član HDKN-a

U Zagrebu je 18. siječnja 2021. u 68. godini života, 49. godini redovničkih zavjeta i 39. godini svećeništva preminuo don Rudolf Belko, salezijanac svećenik, član HDKN-a.

Don Rudolf Belko, salezijanac svećenik, rođen je 23. lipnja 1953. u Mariji Bistrici od oca Tome i majke Milke. Nakon završene osmogodišnje škole u Mariji Bistrici odlučio se za svećenički poziv. Jednu je godinu bio u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati, a zatim odlučuje postati salezijanac.

Prve redovničke zavjete u Salezijanskoj družbi polaže u Rijeci 15. kolovoza 1972., gdje nakon dvije godine uspješno završava Salezijansku srednju školu za spremanje svećenika. 24. svibnja 1982. kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika u Zagrebu.

Kao svećenik vršio je razne službe: bio je pomoćnik magistra asistenta novaka i predavač u novicijatu, predavač zemljopisa u Salezijanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Rijeci, kapelan u župama Marije Pomoćnice i Presvetog Otkupitelja te ekonom u Salezijanskom zavodu u Rijeci, član ekipe za pastoral mladih u Salezijanskoj provinciji te kapelan u župi sv. Ivana Bosca u Zagrebu u Podsusedu. Godinu dana bio je dušobrižnik i koordinator skauta na nacionalnoj razini u Hrvatskoj.

U proljeće 1994. nekoliko je tjedana na ispomoći u Župi sv. Petra i Pavla u Siegenu u Njemačkoj. Tada vjerojatno nije ni slutio da je to tek početak njegovo upoznavanja s Crkvom i pastoralom u toj zemlji.

Od 1996. godine započinje njegov rad među hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj. U početku je dušobrižnik, a od 2005. do 2010. i voditelj Hrvatske katoličke misije Nürnberg. Ujesen 2010. godine seli se na zapad Njemačke i preuzima vodstvo Hrvatske katoličke misije u Saarbrückenu. Nekoliko je godina bio provincijalni delegat za pastoral inozemaca u Hrvatskoj salezijanskoj provinciji te je kao takav 1998. sudjelovao i na 10. provincijalnom saboru Hrvatske salezijanske provincije u Zagrebu na Knežiji.

Kad je 2015. godine teško obolio, zbog daljnjeg liječenja nakratko boravi u Karlsruheu, a zatim se vraća u Zagreb na Knežiju. Iako se nije u potpunosti izliječio od raka, već 2016. spremno pomaže u pastoralu u župi Marije Pomoćnice, a od jeseni 2016. sve do svoje smrti kao župnik animira i vodi pastoralnu skrb za vjernike u župi sv. Ivana Bosca u Podsusedu u Zagrebu.

Gdje god je boravio svojom je veselom naravi, uvijek spreman na pomoć drugome, ali i svojom visokom i snažnom pojavom te dubokim glasom, spremnošću za šalu, druženje, pjevanje i sviranje (tamburica, bas…) privlačio i stare i mlade. Prije par tjedana bolest se ponovno jasno očitovala tako da je zbog potrebe za posebnom njegom u srijedu 13. siječnja prebačen među stariju i bolesnu braću u salezijansku zajednicu na Jarunu, gdje je i umro 18. siječnja 2021. rano ujutro.

Župljani u Podsusedu oprostit će se od svog pokojnog župnika u utorak, 19. siječnja navečer na svetoj misi u 18:30 sati. Sprovod pokojnog don Rudolfa Belka bit će u srijedu 20. siječnja u 10 sati na zagrebačkom groblju Miroševac. Sveta misa zadušnica služit će se poslije sprovoda u 11:30 sati u crkvi Svete Mati Slobode na Jarunu.

Izvor: donbosco.hr

Potres kod Petrinje

U strahovitom potresu, u utorak 29. prosinca, s epicentrom kod Petrinje magnitude 6.2 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, oštećene su brojne kuće te je mnogo ljudi s područja Sisačke biskupije ostalo bez krova nad glavom. U tom potresu u potpunosti je uništena i katedrala Uzvišenja sv. Križa u Sisku, kao i više crkvi. U preliminarnom pregledu uz katedralu u potpunosti su stradale sljedeće crkve: Sv. Marije Magdalene u Selima, Uzvišenja sv. Križa u Kravarskom, sv. Antuna Pustinjaka u Odri, Sv. Nikole i Sv. Vida u Žažini, Pohoda BDM u Sisku i Svetište Majke naših stradanja u Gori.

Teško su oštećene i župne crkve: Sv. Antuna Padovanskog u Bučici, Sv. Marije Magdalene u Donjoj Kupčini, BDM Snježne u Dubrancu, Sv. Bartola u Hrastovici, Presvetog Trojstva u Hrvatskoj Dubici, Sv. Katarine u Komarevu, Sv. Roka u Kratečku, Sv. Ilije proroka u Maji, Sv. Jurja u Maloj Gorici, Sv. Martina biskupa u Martinskoj Vesi, Uznesenja BDM u Pešćenici, Sv. Lovre u Petrinji, crkva Sv. Martina biskupa u Pisarovinskoj Jamnici, Uznesenja BDM u Pokupskom, Pohoda BDM u Starom Farkašiću, Sv. Marte u Šišincu, Sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu, crkva i samostan Sv. Antuna Padovanskog u Hrvatskom Čuntiću, samostanska crkva i samostan Sv. Antuna Padovanskog u Hrvatskoj Kostajnici i crkva u obnovi Ranjenog Isusa u Maloj Solini.

Stradale su i brojne župne kuće kao, velik broj kapela i poklonaca, a oštećen je i Svećenički dom u Sisku.

(Sisačka biskupija, 31. prosinca 2020. u 09:49)