U sklopu projekta „Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama (KAT)“ održavaju se brojne edukacije za maturante katoličkih gimnazija s pravom javnosti u Hrvatskoj o prepoznavanju dezinformacija.
Edukacije su do sada održane u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci, Katoličkoj klasičnoj gimnaziji u Virovitici, Katoličkoj gimnaziji u Požegi, Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. u Zadru, Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Osijeku, Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji don Frane Bulić u Splitu, Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku te Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu.
Razgovor o dezinformacijama izazvao je interes učenika koji u svakodnevnome korištenju medija, osobito društvenih mreža nailaze na različite oblike pogrešnih informacija i dezinformacija. Na edukacijama se maturantima govorilo o informacijskom poremećaju u kojemu je publici teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije. Takvo okruženje potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije. Učenici su naučili razlikovati misinformacije (pogrešne informacije koje se prezentiraju kao činjenice, a koje nisu stvorene s namjerom nanošenja štete) i dezinformacije (lažne, netočne ili zavaravajuće informacije, koje su osmišljene, predstavljene i promovirane kako bi nanijele štetu javnosti ili radi stjecanja profita). Predavači s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta upoznali su maturante s obilježjima dezinformacija te naglasak stavili na uporabu digitalnih alata u stvaranju lažnih informacija: cheapfakes i deepfakes te na klikbejt varke, odnosno mamilice. Kako bi prepoznali dezinformacije, savjetovali su predavači, potrebno je proučiti impresum, domenu i izgled stranice, potom izvještavanje drugih medija o istom događaju i poštivanje temeljnih novinarskih pravila. Treba, također, pripaziti na fotografije i snimke jer veže li se fotografija uz različite teme, vjerojatno nije pouzdana, upozoreno je na edukacijama. Kroz edukacije se maturantima posebno posvijestila važnost medijske pismenosti, odnosno kritičkog promišljanja medijskih sadržaja.
Sa ciljem suzbijanja dezinformacija u hrvatskome medijskome prostoru, Agencija za elektroničke medije i Ministarstvo kulture financiraju provedbu projekata „Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama“ u sklopu mjere „Uspostava provjere medijskih činjenica i sustava javne objave podataka“, a koja se provodi u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Projekt je službeno počeo 1. rujna 2023. i traje do 28. veljače 2025. godine.
Tekst: Silvana Burilović Crnov
Foto: www.fra-gimnazija-sinj.com
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Drugi susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama
Drugim edukativnim susretom sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama održanim 26. siječnja 2024. u zgradi Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu nastavljene su projektne aktivnosti započete 1. rujna 2023., a koje će trajati do 28. veljače 2025. Na susretu su sudjelovali članovi nositelja projekta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i partnera Hrvatskoga katoličkog radija, Hrvatskoga društva katoličkih novinara i medijski profesionalac Ivica Zadro, te više pridruženih partnera. Dio sudionika je pratio događanje putem internetske platforme.
Prvi dio susreta je bio posvećen istraživačkom novinarstvu i dezinformacijama u izlaganju doc. dr. sc. Suzane Peran s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Podsjećajući na zlatna pravila novinarstva o opetovanom provjeravanju i to iz najmanje dva neovisna izvora i davanju mogućnosti da se čuje i druga strana istaknula je bitne razlike istraživačkoga novinarstva u odnosu na to svagdanje. Dok se u svagdanjem novinarstvu izvoru pristupa u dobroj vjeri, dakako uz provjeru, u istraživačkom novinarstvu se u sve sumnja i višestruko provjerava, jer je istraživačkom novinaru zadaća otkriti istinu i identificirati odstupanja u bilo kojemu dostupnom mediju. Za istraživačko novinarstvo treba vremena i stručne osposobljenosti, što je ključno za sučeljavanje s dezinformacijama, a novinarima toga kronično nedostaje. Važno je imati u uredništvu i izvan njega one koji provjeravaju činjenice, inače će proći razne dezinformacije, zato što se u žurbi vjeruje izvoru (npr. službena stranica) i vlastitom iskustvu. Širenju dezinformacija pridonosi i manjak stručnosti u nekoj znanstvenoj temi, nepoznavanje jezika, nemogućnost da se dođe do izvorne objave, neprepoznavanje plaćenih istraživanja, oglasa i sl. Predavačica je istaknula potrebu izoštravanja kritičkoga mišljenja kod novinara, što bi se odrazilo i na prosuđivanje vrijednosti objave neke vijesti, te poznavanje društvenih mreža i tema izvan vlastitoga područja izvještavanja, uz što kvalitetnije poznavanje prikupljanja i provjere informacija i uputila na primjer edukacije skandinavskih novinara. U tomu mogu pomoći i alati koje razvijaju razne organizacije, primjerice Global Investigative Journalism Network. Spomenula je i više načina za borbu protiv dezinformacija, ističući i onu u vjerskim medijima, gdje upravo vjernici time što plaćaju te medije vrednuju njihove novinare i podržavaju ih u traganju za istinom.
Drugo je izlaganje bilo posvećeno vrstama i oblicima dezinformacija, s posebnim osvrtom na manipulacije u vizualnim sadržajima, a održao ga je dr. sc. Ivan Uldrijan s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Promišljao je o novoj paradigmi masovnoga komuniciranja u kojem u ovom digitalnom dobu svatko može komunicirati sa svakim, slobodno i bez ograničenja, pa se time bitno mijenja i uloga masovnih medija. Slušatelje je sučelio s pitanjem mogu li uopće postojati „lažne vijesti”, a potom pojasnio pojmove „informacijskog poremećaja”, vrste i oblike dezinformacija. Takozvani „građani novinari”, blogeri, političari i dr. na društvenim mrežama proizvode tekstove, a čine to i roboti čime se stvara nova paradigma, ali ostaju ista profesionalna načela novinarstva. Uz oksimoron „lažnih vijesti“ (fake news), postoji niz drugih naziva: dezinformacije, misinformacije, malinformacije koji su prilično fluidni i lako prelaze jedan u drugi. Svim tim štetnim sadržajima je zajedničko da stvaraju informacijski poremećaj i njihovim je korisnicima teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije, čime se potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije, a dio korisnika društvenih mreža prelazi alternativnim izvorima upitne vjerodostojnosti. Uz potrebu razboritijega korištenja (online) informacija i kritičkoga promišljanja o autorima, u razotkrivanju dezinformacija može pomoći i umjetna inteligencija kao i niz pravila koja je predavač naveo. Manipulacije vizualnim sadržajima uprizorio je na nekoliko primjera videozapisa, te slika, njihovu okviru i nastanku, što je povijest zabilježila, ali i novije doba. Izvijestio je da se u fotonovinarskim krugovima raspravlja o potrebi revidiranja profesionalne etike i stvaranja novoga sveobuhvatnog etičkog kodeksa. Iako digitalna fotografija postavlja nova pitanja, svi odgovori dolaze iz starih vrijednosti (Associated Press), jer fotonovinari dobro znaju da je preinaka i insceniranje fotografije neetična.
U raspravi koja je uslijedila sudionicu su bili suglasni s izlagačima u stavu da je novinarska vjerodostojnost nužnost i da je borba protiv internetskih dezinformacija i namjernih „lažnih vijesti” jedan od najvećih izazova za novinarstvo u 21. stoljeću.
Tekst: Katica Knezović
Foto: Marija Belošević
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Sve ubrzanija, raznovrsnija i upitna kvaliteta dostupnih informacija u okrilju medijske platforme, s jedne strane i velika količina objavljenih dezinformacija te način, stil i uvjeti kojima se žele potaknuti promjene i/ili aktivnosti disperzirane (medijske) publike s druge strane, dovode do pitanja: urušavaju li se tradicionalni sustavi vrijednosti i važnosti medijskog sadržaja i je li u takvim izmijenjenim okolnostima došlo do uzdrmavanja osjetljive ravnoteže između javne odgovornosti i privatnih profita te interesa javnih prenositelja sadržaja?
U suvremenim se uvjetima, u kojima dominira digitalna tehnologija i posljedično digitalni prijenos sadržaja, neprestano stvaraju i distribuiraju velike količine različitih oblika medijskih sadržaja, uz niže troškove, a primijećena simbioza medija i tehnologije, među ostalim, utjecala je ne samo na bržu proizvodnju i autorstvo informacija, već napose na kvantitetu i kvalitetu objavljenoga i (površno) oslanjanje na profesionalne odrednice struke, od strane stvaratelja i „distributera“ sadržaja. Tehnološkim se dostignućima, tako multipliciralo i oblikovalo multimedijsko okruženje u kojem tradicionalne granice između medija i informatičkih te računalnih obilježja jesu neznatne, a produkt su konvergirani medijski sadržaji, koje kreiraju zainteresirani, a ne isključivo kompetentni. Digitalne redakcije, pružaju nešto lakši rad medijskim djelatnicima (što ujedno znači i manju potrebu za medijski obrazovanim stručnjacima) jer je omogućeno da im efikasnost, produktivnost i kreativnost budu izraženije, a preciznost intenzivnija, osobito, u pretraživanju novoga materijala. No, velika količina dostupnog sadržaja, ujedno ne predmnijeva i veliku količinu točnih, istinitih, kvalitetnih i/ili relevantnih objava. Svjedočimo, kako je brzo recikliranje postalo sinonim za današnje novinarstvo u kojem medijski djelatnici rade pod pritiskom kratkih rokova jer sadržaj oblikuju istovremeno za nekoliko medijskih platformi. Na taj se način stvorila i pogodna platforma za transfer dezinformacija, čija su obilježja lažna veza, lažni kontekst, izmijenjen i/ili izmišljen sadržaj.Naime, s jedne strane uglavnom je riječ o gotovo istovjetnoj ponudi među različitim medijima, koja se po principu „copy-paste“ udvostručuje i/ili multiplicira osobito na internetskoj platformi na kojoj se osobito očituje rapidna popularizacija koja rezultira tabloidizacijom i senzacionalizmom (procesi koji traju, a oblikovani su degradiranjem relevantnih vijesti i davanjem prednosti dezinformacijama). S druge strane, sadržaj je puno kraći, a istraživački, odnosno, analitički pristup, kao da je izumro u ritualnom procesu i raljama „kloniranja vijesti“. Digitalna tehnologija utjecala je jednako tako na proces selekcije i odabira sadržaja te na prilagodbu korisnicima, čija je moć danas gotovo istovjetna tradicionalnoj medijskoj publici. Odabiru se sigurne vijesti (temeljene na činjenicama i sigurnim idejama) te lažne informacije koje se prezentiraju kao činjenice koje se brže mogu objaviti, favoriziraju se službeni izvori i pribjegava se balansu sadržaja. Nadalje, publici se nameće ono u što se želi da vjeruju, potencirajući često i moralnu paniku, a pritom uvažavajući komercijalni imperativ. Štoviše, mogućnost da korisnici, ne samo odabiru već i (istovremeno) kreiraju medijski sadržaj, kao posljedicu ima individualiziran i specifičan krajnji medijski proizvod. U takvim uvjetima, dezinformacije, misinformacije i
malinformacije stvorene su i distribuirane s namjerom obmanjivanja javnost u korist onoga tko ih plasira. Pozornost medijskih recipijenata brže i lakše zaokupi kontroverzan, senzacionalistički sadržaj s primjesama iznenađenja, čime se naglašavaju određena postojeća uvjerenja ili predrasude, potiču se emocije i vizualno je upečatljiv – a sve to dezinformacije uglavnom jesu. Često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih korisnici lakše zamijete i brže dijele. Pored toga, poslovni model internetskih platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se zatim usmjerava ka oglašivačima. Takav poslovni model daje prednost sadržajima koji ostvaruju veći angažman i potencijal viralnosti, a upravo laži imaju potencijal širenja „dalje, brže, dublje i šire” od istine i to ponajčešće u uvjetima političkih događaja te u izvanrednim okolnostima.
Tehnološka je konvergencija ujedno promijenila i preoblikovala dotadašnje mogućnosti selekcije, slanja, primanja i napose odabira sadržaja. Predmnijeva se kako su učinci digitalne tehnologije i usporedni proces konvergencije, eksplicitno utjecali i na kreiranje imidža suvremene medijske publike, u čijem se identitetu lako mogu prepoznati elementi interaktivnosti, sposobnosti, obrazovanja i samosvijesti, ali i manje predvidljivosti pri odabiru medijskih sadržaja te lakše podilaženje dezinformacijama. S time u vezi, migracijsko ponašanje publika, određeno je njihovom spremnosti za odlaskom bilo gdje u potrazi za željenim informacijama i zabavom. U digitalnom je dobu pojam javnosti zamijenjen mnoštvom publika s posebnim pojedinačnim interesima/zahtjevima i onima u odnosu na apliciranje u odnosu na medijski sadržaj (posrednici u kreiranju sadržaju, konstitutivni za određene medijske uratke te oni koji neposredno generiraju sadržaje). Nadalje, član publike tako više nije dio mase, već je pojedinac ili dio mreže, koju na osobniji način sam odabire. Temeljem toga, pojam publika nadopunjen je pojmom korisnik, ali s drugačijom konotacijom i perspektivom korištenja tehnologija i sadržaja. Medijski primatelji više nisu pasivni članovi jednosmjerne mase, već aktivni pojedinci koji se kreću u jedinstvenim smjerovima. Uvjetni utjecaj u odnosu medij – publika zamijenio je uloge te se publika u većoj mjeri ističe u gotovo istovjetnoj mogućnosti pri kreiranju i selekciji sadržaja te kroz jasnije direktne povratne informacije. Korisnicima se nudi mogućnost da uz primanje raznolikoga sadržaja, sami kreiraju i/ili sudjeluju u oblikovanju multimedijskih formi i informacija te da komuniciraju s disperziranim pripadnicima virtualnih zajednica na više komunikacijskih razina istovremeno. Jednako tako, oni postaju (istovremeno) i proizvođači, ali i primatelji diskursa i izvan interpretacijske razine (svojstvene publici).
Konvergencija medija i inih sadržaja očituje se i oslabljenoj moći te jačanju moći publike i dezinformacija kojima su izloženi. Digitalni su učinci postavljeni na pijedestal socijalnih promjena, koje su publiku izmijenile do evolucijskih razmjera, a pristupi shvaćanju iste, polaze od njihove izrazite autonomije. U skladu s autonomijom, fluidnoj se publici „dodjeljuju“ i svojstva kontrolora sadržaja i aktivnosti pojedinih korisnika. Gledano u cjelini, medijska demokratizacija, posljedično je fragmentirala javnu sferu u kojoj suvremeni mediji imaju umanjenu socijalno integrativnu ulogu. Nadalje, suvremeno novinarstvo u svojem izmijenjenom obliku, smanjuje očekivanja i sve veće zahtjeve publike, koja u želji za sadržajem od vlastitih specifičnih interesa, vrlo lako postaje korisnik i kreator istoga, a novinari, pak, istinitost, objektivnost i relevantnost – temeljne postulate svoje profesije, prikazuju i shvaćaju kao tradicionalne ideale izgubljene u bespuću digitalne ere. U skladu s time, nova javna komunikacija uvjetovana je mnogim dostupnim alatima sudjelovanja u javnom diskursu, koji joj daju obrise egalitarnog procesa u kojem svi mogu komunicirati sa svima.
Medijska je publika istovremeno izložena obilju dezinformacija te uslijed slabe (samo) regulacije medija i nezaštićena od istog, ali je upitna kvaliteta iole dostupnog medijskog sadržaja osigurana i radi brojnih samoprozvanih (ne) medijskih profesionalaca i stručnjaka, ujedno potpunih stranaca, koji iskorištavaju laku dostupnost i otvorenost interneta i zatrpavaju komunikacijsku platformu lošim, odnosno, nekvalitetnim sadržajem i dezinformacijama koje zagađuju informacijski prostor, narušavaju javnu komunikaciju i demokratske procese u društvu. Usporedno, digitalna tehnologija i akceleracija ne utječu samo na oslabljenje kontrole komunikacija na regulativnoj razini, već i na društvene, kulturološke i demokratske čimbenike.
Kompleksne promjene već ostavljaju važne, trajne, čak i revolucionarne posljedice i utiske na publiku jer medijski sadržaj postaje produkt komercijalnih utjecaja te pritisaka i moćnih tehnoloških učinaka, a novinari više nisu u mogućnosti biti jedini i privilegirani proizvođači javnih informacija. I dalje prisutna moć nakladničkih i medijskih kuća vodi ka trendu deregulacije i neizvjesnosti efikasne regulacije medija, a publici se pruža preuzimanje aktivnije uloge u pronalaženju, analizi i distribuciji sadržaja. Uspon, medijskih korisnika stoga nije samo produkt tehnoloških mogućnosti, već i možebitno kolateralna žrtva učvršćene pozicije neoliberalnog kapitalizma i od strane digitalnog globalizma. Istovremeno, participacija publike svakako je utjecala na demokratski proces radi javnog i bržeg elektronskog dosega dezinformacija. Nova tehnološka rješenja također, predmnijevaju i izmijenjene medijske formate, koji s jedne strane poboljšavaju sliku medijskog pluralizma i raznolikosti sadržaja, ali s druge strane direktno narušavaju kvalitetu objavljenoga jer je sadržaj u većoj mjeri istovjetan, „kloniran“ i trivijalan. Slijedom toga, narušavanje i zaobilaženje etičkih normi u izvještavanju, koja nastaju manipulacijom medija, iako nisu nova, digitalizacijom postaju mnogo lakša, ali i teža za otkriti. S tim u vezi, izazovi digitalnih redakcija bi među ostalim, svakako trebali biti usmjereni na osiguravanje i ostvarivanje balansa etičkih normi između privatnosti i profitabilnosti.
No, je li interes za vijesti i medije zaista pao ili se radi o fragmentaciji čitatelja i publike? Iako određeni teoretičari su mišljenja kako online novinarstvu treba dati priliku i vremena da dozrije do pravilnih standarda postavlja se pitanje, je li zaista interes publike za trivijalnim sadržajem nadjačao potrebu za kvalitetnim i analitičkim uradcima? Tko je odgovorniji u tom smislu: publika ili medijski djelatnici? Na koji se način vrši i što je regulacija te kakvi su interesi javnosti u svemu tome, pitanja su na koja brojna interdisciplinarna istraživanja što prije moraju ponuditi jednoznačne premise.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Rekli bi povijest se ponavlja, iako ima i ona kako je „povijest učiteljica“. Ali izgleda, da ni kad je Božić u pitanju nismo baš puno naučili, iako se „on ponavlja“ već više od 2000 godina.
Scene iz serije „Malo misto“ s kraja 70-ih godina prošloga stoljeća kao da i danas vrijede. „Napredna“ Anđa ima spremne odgovore sinu zašto i oni ne mogu slaviti Božić, da bi on na kraju iskreno dječje zaključio kako je bolje biti „nazadno dijete, jer će dobiti dva dara“. Rekli bismo da, danas ima puno onih „nazadnih“, jer se slavi na sve strane, a o darovima da i ne govorimo. U već spomenutoj epizodi, kratkoj lekciji odlučne Anđe, prethodila je i njezina rasprava s mužem koji čezne za bakalarom i fritulama. Na što opet ona ima spreman odgovor, te dodaje kako je Božić kao i drugi, radni dan. Za razliku od tada, danas je Božić neradni dan u kojem uživaju svi!
Ne samo to: kao da je ponovno krenulo natjecanje koja će tvrtka dati veće božićnice. Normalno, božićnica se nitko ne odriče, iako korijen nekako vuče kako bi to rekla Anđa „nazadnima“.
Božić kao sama svetkovina je iza nas. No, i dalje smo u božićnom ozračju, božićnom osmini. Ali ako izađemo iz naših domova i crkvi, onda smo još u adventu, i to ni više ni manje nego do 6. siječnja do kad u dobrom dijelu naših gradova traju „adventi“ ili adventski sajmovi, a tek bi se možda na prste jedne ruke moglo nabrojati one koju su se ipak ohrabrili, pa ih nazvali božićnim. Možda bi pak najispravnije bilo onda jednostavno to nazvati „prosinac u gradu“.
Bacimo li pogled na Beč, na koji se volimo pozivati kao uzor, za primijetiti je, kako je njihov glavni božićni sajam kod Gradske vijećnice zatvorio vrata 26. prosinca. A drugi na raznim trgovima u gradu su mahom završili već 23. prosinca.
Uz ovu temu nije naodmet još jednom podsjetiti, na čestitanje. U javnom prostoru mahom se čestitaju blagdani. No, zanimljive su i kombinacije u kojima naslov sugerira upravo „blagdane“, no kad se pročita koji redak odjednom se pojavljuju npr. božićni i novogodišnji praznici. Kao da se zazire od čestitanja Božića vjernicima koji 25. prosinca slave Svetkovinu Rođenja Isusova. Ne zaboravimo, 25. prosinca Božić ne slave samo katolici, već i vjernici Bugarske pravoslavne crkve, te vjernici raznih protestantskih denominacija. Možda je nekima promaknula vijest, da od ove godine i većina Ukrajinaca slavi Božić upravo 25. prosinca, a Hrvatska je privremena domovina nekih od njih.
Kad govorimo o slavlju Božića, dobro je spomenuti i tekst objavljen na jednom portalu o zemljama u kojima se ne slavi Božić, odnosno gdje je to zabranjeno. I tu nailazimo na neke čudne usporedbe. Tako se navode zemlje u kojima je uz Božić zabranjeno slaviti i „Noć vještica“, te Valentinovo. Možda ne bi bilo loše da su autori tekstova, ako su oni već autorski, a ne jednostavno prevedeni, objasnili razlike između ova tri „događanja“. Na ovaj pak način, ne samo da stavljaju „kruške i jabuke“ zajedno, već i na pomalo čudan, tj. iskrivljeni način oblikuju javno mijenje.
Autoru ovih redaka, je proteklih dana još jedan natpis pobudio zanimanje: „Božićni hitovi i statistika! Zašto ne?“. No, ono što može zabrinuti naše glazbenike, je činjenica da prema tekstu unatoč svoj ljepoti hrvatskih božićnih pjesama, a na koje smo vrlo ponosni, niti jedna nije hit. Iz napisa ćemo saznati i koliko je porasla potrošnja šećera u odnosu na godinu ranije (19%), ali i koliko je vozača (po spolu) bilo 2022. godine. Također, napis sugerira kako je jedan od najvećih izazova pred Božić kupnja jelke. Ali odmah slijedi podatak da je u prošloj godini površina zasađenih božićnih drvca bila 414 hektara. U ozračju Božića, ubačen je i podatak koliko u Hrvatskoj ima onih s prezimenom Mraz i Božić.
Kad je riječ o Božiću, mnogi su pozdravili postavljanje jaslica na Trgu sv. Marka. Zaista lijep prizor u centru grada. No, dobro se prisjetiti kako smo 2000-ih godina imali prizore jaslica i na glavnom zagrebačkom trgu.
Dakako, mogli bi se još puno toga nabrojati pod temu „što nam se podvlači uz Božić“, kao npr. interpretiranje u raznim medijima poruka hrvatskih biskupa, koji kao i uvijek pozivaju da se vratimo sebi i smislu Božića. Da, svi smo za veselje (i darivanje), no zaboravljamo „da nema Isusa ne bi bilo ni adventiranja, ni božikovanja“.
Marija Belošević
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Novi izazovi i prilike pred Crkvom s obzirom na nastavu vjeronauka u Hrvatskom obrazovnom sustavu
Vjerojatno najspasonosniji odgovor na pitanje kako stati na kraj dezinformacijama i malinformacijama u medijskom prostoru, pa tako i po pitanju vjerskih tema, jest u medijskoj pismenosti samog primatelja informacija, prije nego li u različitim sustavima za provjeru činjenica. Ne mislim da je tako zato što bi takvi sustavi bili neefikasni – naprotiv, mogu se učiniti jako efikasnima u prepoznavanju i označavanju dezinformacija – nego zato što ne vidim kako bi mogli riješiti problem koji je nastao upravo u prostoru brzih i lakih informacija čija je istinitost i neistinitost nevažna, ili manje važna od osobnih emocija i uvjerenja, sve dok je mozak čitatelja-gledatelja opijen plavim svjetlom ekrana koje mu sve više diktira raspoloženje. Neki autori idu čak toliko daleko da govore i o post-truth, post-factual eri, a liječnici sve više govore o ovisnosti o društvenim mrežama. Najviše što sustavi za provjeru činjenica mogu u takvom prostoru učiniti jest da istina prevlada, ali ne i da oslobodi.
Rijetki se danas ne slažu s potrebom da se upravo medijska pismenost kao najefikasniji alat u borbi protiv dezinformacija uvede u obrazovni sustav. Za očekivati je da će aktualni projekti i rasprave o medijskoj pismenosti, dubinska skeniranja i intervjui sa sudionicima na više razina u obrazovnom sustavu i prakse drugih zemalja biti osnova i za uvođenje programa medijske pismenosti i u Hrvatski obrazovni sustav u kojem sudjeluje i Katolička crkva kroz nastavu vjeronauka u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. To Crkvi otvara prostor za sudjelovanje u razvoju programa medijske pismenosti, sudjelovanje u kreiranju načinu na koji će se oni provoditi u obrazovnom sustavu kojemu Crkva treba dati svoj poseban doprinos, svakako, ne bi smjela izostati i propustiti priliku tamo gdje ima što pružiti. Prisutnost u obrazovnom sustavu, prvenstveno kroz nastavu vjeronauka ali i šire, valja iskoristiti i za medijsko opismenjavanje mladih u smislu medijske pismenosti u vjerskim temama. Ovo naravno stavlja nove izazove pred Crkvu i vjeroučitelje. U prvi plan stavlja njihove digitalne kompetencije, obrazovanje i pedagoške vještine za poduku medijske pismenosti.
Tezu da je medijska pismenost ključ za povećanje otpornosti mladih pri korištenju medija potkrepljuju i etnografska istraživanja. Rezultate jednog takvog istraživanja opisao je Julian McDougall u članku “Medijska pismenost protiv lažnih vijesti: kritičko razmišljanje, otpornost i participacija građana.” (Medijske studije, vol. 10, br. 19, 2019.). Istraživanje je okupilo istraživače iz SAD-a i UK-a i veliki broj ključnih dionika, novinara, nastavnika, učenika, knjižničara i informacijskih stručnjaka, a uključivalo je intervjue s dionicima iz različitih područja, radionice te opsežan pregled literature, politike, pedagoške prakse i postojećih obrazovnih resursa. “Nalazi ove etnografije potvrđuju da kritička medijska pismenost, ako je prihvaćena kao obavezan predmet u školama i podučava se kao dinamična pismenost, može bolje pripremiti mlade građane da budu otporni na ‘informacijske poremećaje’ (Wardle i Derakhshan, 2017.) nego djelovanja koja nastaju kao reakcija na medijski poticaj (kao što su provjera činjenica i verifikacijski alati) te mali projekti koji se primarno fokusiraju na kompetencije.” (McDougall, 2019., str. 45.)
Na temelju istraživanja McDougall članak zaključuje s tri preporuke koje možemo sažeti u:
Umjesto stvaranja okvira kompetencija za medijsku pismenost, kao da je riječ o neutralnom skupu vještina za građane, medijsko obrazovanje treba učenicima omogućiti primjenu kritičkog naslijeđa medijskih i kulturoloških studija te obrazovanje za pismenosti u suvremenim medijskim ekosustavima;
Medijsko obrazovanje mora usvojiti dinamičan pristup medijskoj pismenosti i povećati iskustvene i refleksivne aspekte medijske prakse u kurikulumu.
U kurikulum obrazovanja za medije moramo dodati kritičko istraživanje društvenih medija, algoritama i velikih podataka, popraćeno primijenjenim i praktičnim učenjem o njihovoj upotrebi za društvenu pravdu kako bi se usprotivili daljnjoj komercijalnoj i političkoj zlouporabi medija. (McDougall, 2019., str. 43.)
Digitalno novo doba u kojem se mladi danas rađaju i žive nije u naše vrijeme obuhvatilo najširi krug osoba, pa tako i osoba unutar Katoličke crkve s obzirom na njihove digitalne kompetencije (vidi istraživanja: Jelečanin 2017., Palac 2014.), što ne treba umanjivati potrebu da se odgovori na izazove vremena. Crkva jest spremno prigrlila izazove i potencijale digitalnog doba, kao i onomad tiskarskog stroja koji se brzo stavio u funkciju evangelizacije. Kada govorimo o medijskoj pismenosti Crkva je prva zapazila i reagirala na opasnosti novih medija (najprije filma i televizije) s obzirom na njihov narativ koji valja znati čitati. Isusovac John Culkin (1928. -1993.) začetnik je medijske pismenosti u Sjedinjenim Američkim Državama 60-ih godina prošlog stoljeća uz sestru Elizabeth Thoman (1943.-2016.) posebno značajnu za razvoj “faith-based media literacy”. S obzirom na okretanje Katoličke crkve dijalogu s medijima veliki iskorak daje Drugi vatikanski koncil i dekret Inter Mirifica koji prvi prepoznaje i dobro i loše u korištenju medija, govori o dužnostima sudionika u komunikacijskom procesu, o dužnostima članova Crkve kao i javne vlasti na području medija. Inter Mirifica naglašava važnost obrazovanja komunikatora, ali i primatelja informacije, prepoznaje i potrebu organiziranja Crkve na medijskome području. Nakon Koncila, oslanjajući se na dekret Inter Mirifica, objavljena je 1971. pastoralna instrukcija Communio et progressio koja daje teološku puninu katoličkom govoru o medijima koja je nedostajala u dekretu Inter Mirifica, ali i konkretne obrazovne upute katoličkim školama kako bi se usvojila načela korištenja sredstava društvenog priopćavanja. Valja podsjetiti kako Crkva u izradi ove instrukcije nije propustila uključiti različite medijske stručnjake i obuhvatiti široko područje problema u svijetu medija, te da je nastojala dati adekvatna rješenja koja i danas mogu biti dobar temelj za izgradnju dijaloga Crkve i medija.
Pojavom različitih društvenih mreža medijski izazovi od Drugog vatikanskog koncila su strahovito porasli i izmijenili se, ne samo u svojoj sveprisutnosti nego i u biti odnosa kreator-korisnik informacija. Komunikacija je sada dvosmjerna i više nije hijerarhijska. Stoga se Crkva danas, i uvijek iznova, treba odvažiti na putovanje “digitalnim kontinentom”, kako je papa Benedikt XVI. nazvao internetski prostor. U komunikacijskom smislu takvi mediji mogu doprinijeti i unutarcrkvenom povezivanju na više razina te svakako biti mjesto susreta s mladim vjernicima, što je najveća prednost evangelizacije na “digitalnom kontinentu”. Internet i društvene mreže novo su i najjače sredstvo današnje evangelizacije te im je potrebno posvetiti posebnu pozornost. Drugi vatikanski koncil otvara vrata za put Crkve u medijskom svijetu. Neki njeni pastiri danas hrabro i bez straha navješćuju u tom svijetu, drugi, oni koje je zaobišla digitalna revolucija, iz nepovjerenja ili nedostatka znanja zatvaraju svoja vrata pred medijima, odnosno pred javnošću, ali isto tako, često nesvjesno, i pred mladim vjernicima.
Izazov za Crkvu je velik i s obzirom na tenzije između svijeta punog religija i vjerovanja i nemogućnosti (ili izgubljene mogućnosti) kreatora javnog prostora da govore o vjeri. S obzirom da dezinformacije u medijima ne zaobilaze vjerske teme, dapače, “vole” ih, teško je za očekivati da će se netko odazvati u obranu vjerskih istina prije samih vjerskih zajednica.
S druge strane, ako je jedna od najvažnijih zadaća formalnog i neformalnog obrazovanja otkrivanje poveznica u kulturi, što se kroz obrazovni sustav prvenstveno provodi kroz nastavu Hrvatskog jezika, onda i Vjeronauk, koji u kulturu unosi poveznice s kršćanskom tradicijom i vjerom, treba stajati, što se Hrvatske tiče, odmah uz Hrvatski jezik. No, s obzirom na aktualne rasprave i projekte i na kraju samu nakanu države da se u obrazovni sustav uvedu programi medijske pismenosti, čini se da Katolička crkva ne sudjeluje šire nego li što svoje sudjelovanje može vidjeti kroz samu nastavu Vjeronauka. Ako ništa drugo, Crkva bi se mogla okoristiti rješenjima i programima medijske pismenosti koji su nastali izvan nje. Svakako, vjerske zajednice trebale bi biti spremne sudjelovati u “javnoj raspravi” o medijskoj pismenosti kojoj može dati dimenziju milosrdnosti i poniznosti. Kada bi to bio slučaj, možda medijska pismenost za vjerske sadržaje ne bi ostala sa strane, nego bi bila mjesto plodne rasprave i mjesto u kojem se vjerska zajednica gradi i obnavlja.
Pred Crkvu se danas “ne postavlja pitanje hoće li ili ne će biti prisutna u virtualnom svijetu već na koji će način nastanjivati te prostore.” (Valković, Jerko, 2012. Duc in altum! Evangelizacija u „digitalno doba“. Diacovensia, 20 (2), 171-186., str. 182.)
Marinko Nikolić
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
