Europski parlament

Propaganda i dezinformacije

Marinko Nikolić

Europski parlament, 9. travnja 2024., objavljuje “Vanjsko uplitanje: kako se Parlament bori protiv prijetnji demokraciji EU-a” s podnaslovom “Strane sile koriste dezinformacije i kibernapade jer žele prilagoditi mišljenje građana EU-a vlastitim interesima…”. Navodi kako je Europska unija zbog brzog razvoja društvenih mreža i porasta geopolitičkih napetosti suočena s većim rizikom pokušaja utjecaja stranih aktera na izbore i demokratske procese. Posebno osnovani parlamentarni odbori istražuju takve aktivnosti i iskazuju zabrinutost zbog ruskog i kineskog uplitanja, ali i drugih zemalja kao što su Katar i Maroko.

Predsjednica Parlamenta Roberta Metsola napomenula je da će europski izbori biti test otpornosti europskih sustava: “Znamo koliko su daleko drugi akteri spremni ići kako bi utjecali na naše demokratske procese. U mnogim državama svjedočimo pokušajima plasiranja i širenja dezinformacija i propagande, koji dolaze od aktera neprijateljski nastrojenih europskom projektu. Ne možemo dopustiti da se ovi destruktivni narativi, propaganda i dezinformacije šire bez da im se suprotstavimo”.

Europski parlament kada govori o taktikama takvih dezinformiranja navodi kako se šire lažne ili krivo prezentirane informacije  s namjerom obmanjivanja javnosti i stvaranja zbunjenosti kako se više ne bi mogla jasno razlikovati istina od laži. Kroz polarizaciju mišljenja jačaju se najekstremnija stajališta koja za cilj imaju ušutkivanje umjerenih stajališta i onemogućavanje demokratske rasprave, a kroz narative o prijevarama i nepravilnostima nastoji se stvoriti nepovjerenje prema institucijama, zbunjenost i kaos.

Europska unija protiv dezinformacija bori se zakonskim aktima, jačanjem suradnji, osnivanjem posebnih radnih skupina, razvojem edukativnih alata, preporukama i informiranjem kako bi ojačala povjerenje u EU institucije, povjerenje koje je pod ciljanim udarom.

Da je povjerenje bitno zna svaki poduzetnik. Kompanije i institucije investiraju u povjerenje znajući dobro da je za povjerenje nemoguće jednostavno educirati građane izlažući ih činjeničnim informacijama. Znaju to odavno PR stručnjaci i mediji koji rade po toj dinamici zajednice i pojedinca u njoj. To je dio ljudske prirode koja funkcionira po formuli ljudi-za-ljude. Isto to vrijedi i za političko razumijevanje koje se temelji više na društvenom povjerenju nego na stvarnoj distribuciji fakata.

(Ne)otpornost pojedinca na dezinformacije tako nužno seli u sociologiju i psihologiju zajednice gdje na scenu stupa propaganda. Dužnost povećanja građanskog povjerenja, smanjenje društvene polarizacije i depolitizacija političkih činjenica, puno je više odgovornost političara i medijskih elita nego li svakog od nas. Pojedini političari i mediji, na žalost, smatraju da im je od političke ili ekonomske koristi radikalna polarizacija i potkopavanje društvenog povjerenja. Dezinformacije s kojima se EU danas bori su s potpisom, sustavne i organizirane – dakle čista propaganda, a otpornost pojedinaca na njih je dvojbena, ako uopće i postoji, što nam je i povijest pokazala. Upravo o tome, sada već davno i u drugačijim okolnostima, vrlo sustavno govorio je Jacques Ellul, klasik informacijskog rata, propagande, dezinformacija i lažnih vijesti najviše kroz djelo “Propaganda: The Formation of Men’s Attitudes” (1965.).

Ellul (francuski sociolog, filozof i teolog, radio je kao profesor na Sveučilištu u Bordeauxu,autor preko 50 knjiga i više od 1000 članaka) poznati je stručnjak za propagandu i učinke tehnologije na društvo i pojedinca. Njegovi se pogledi na propagandu i ulogu tehnike u njoj i danas čine dalekovidnima.

Zapadne zemlje ponovno su, slično Ellulovom vremenu dvaju blokova, postale zabrinute zbog propagande i dezinformacija kineske i ruske vlade koje mogu dovesti u zabludu pojedince i grupe. Ellul smatra da se u propagandi pojedinac nikada ne smatra pojedincem, već uvijek u smislu onoga što ima zajedničko s drugima, kao što su njegove motivacije, njegovi osjećaji, mitovi. Pojedinac je sveden na prosjek, a, osim u malom postotku, propagandno djelovanje temeljeno na prosjeku bit će učinkovito. Pojedinac, naš europski građanin, nezanimljiv je za propagandu kao individua, jer individua izvan skupine istih motiva (ako takva postoji) pruža previše otpora za svaku propagandu. Propaganda dopire do pojedinca zatvorenog u masu kao sudionika te mase. Pojedinac uključen u masu ima oslabljen psihički obrambeni sustav, njegove reakcije je lakše provocirati, propagandist profitira u procesu difuzije emocija kroz masu, i, u isto vrijeme, od pritiska kojeg pojedinac osjeća u masi. Emocionalnost, impulzivnost i dr. – sve te karakteristike individue dobivene u masi od velike su pomoći propagandisti, ali i masovnim medijima. U stvarnosti, kaže Ellul, propaganda ne može postojati bez masovnih medija. Tako propaganda profitira od strukture same mase. Ne funkcioniraju li upravo tako i masovni mediji – koriste strukturu mase u kojoj se opet svaki pojedinac osjeća kao da se medij obraća upravo njemu.

Tehnologija nam – i u Ellulovo vrijeme, a danas daleko više – omogućuje sve veću segmentaciju društva, pa stoga sve manje skupine mogu biti ciljane dezinformacijama na temelju njihovih zajedničkih stavova i veza. Jačanje tih veza i stvaranje povezane grupe s još više istomišljenika može se postići pojačavanjem potvrdnih sadržaja koja jačaju zajednička stajališta i minimiziranjem izloženosti informacijama koje dovode u pitanje zajednička stajališta takvih skupina. Pojačavanje potvrdnih narativa uz minimiziranje onih koji se protive događa se u onome što Ellul naziva “filtarskim mjehurićima”.

Propaganda teži tome da pojedinac živi u odvojenom svijetu, on ne smije imati vanjske referentne točke. Društveni i tradicionalni mediji omogućuju nam da sami odaberemo koje ćemo informacije uopće vidjeti, a još manje prihvatiti. Kako bismo izbjegli kognitivnu disonancu suprotnih mišljenja, možemo sami sebi uskratiti vanjske referentne točke i time ojačati vlastitu odanost.

Ellul je prepoznao da nas ovi filtarski mjehurići čine ranjivima na protivničku propagandu, postajemo nenamjerni potrošači propagande, tražimo informacije koje nas drže zainteresiranima i koje se slažu s našim unaprijed stvorenim predodžbama. Primijetio je da je ono što je potrebno za propagandu stalna agitacija proizvedena umjetno čak i kada ništa u događajima ne opravdava niti izaziva uzbuđenje. Dodaje kako, iz perspektive neprijatelja, da bi propaganda uspjela, ona mora odgovarati potrebi za propagandom na strani pojedinca. Tako na djelu nije samo zli propagandist koji postavlja zamke da u njih uhvati nedužne građane. Postoji, s druge strane, građanin koji žudi za propagandom iz dubine svog bića i propagandist koji odgovara na tu žudnju. Drugim riječima, sami biramo vlastite dezinformacije, nije nam prisilno nametnuto.

Za nas zapadnjake, Ellul tvrdi da je u našem društvu koje voli slobodu – sloboda govora važna, ali također da moramo učiniti više od podrške slobodnom izboru informacija koje konzumiramo. Također moramo kolektivno implementirati zdravorazumske zaštitne ograde, kao što su kritičko razmišljanje i medijska i informacijska pismenost, kako bismo izbjegli da nas zarobe vlastite želje.

Filtrirane informacije potvrđuju naše stavove i odobravaju našu perspektivu, učvršćujući naša mišljenja u polarizaciji. Onaj tko djeluje u skladu s propagandom, kaže Ellul, nikada se ne može vratiti. Sada je dužan vjerovati u tu propagandu zbog svojih prošlih postupaka. Samoopravdanje sada oblikuje naše buduće poglede na moralne postupke koje bismo mogli poduzeti. Ellul primjećuje čak kako većina nas radije preferira izražavanje gluposti nego li neizražavanje ikakvog mišljenja jer nam čak i to daje osjećaj sudjelovanja. Ne podsjeća li to jako na šeranje memova?

Ellul dalje objašnjava zašto je dobro osmišljenu propagandu tako teško razotkriti samo korištenjem činjenica. Ako netko krivotvori činjenicu, može se suočiti s nepobitnim dokazom, ali ne može se pružiti nikakav dokaz kada su u pitanju motivacije ili namjere ili tumačenje neke činjenice. Propagandist mora inzistirati na čistoći vlastitih namjera i, u isto vrijeme, bacati optužbe na svog neprijatelja. Mehanizam koji se ovdje koristi je skliznuti s činjenica, koje bi zahtijevale činjeničnu prosudbu, na moralni teren i na etičku prosudbu. Propagandist mora spriječiti javnost da razumije stvarnost, dok javnosti daje suprotan dojam, da ona sve razumije jasno. Ellul navodi klasični aforizam u politici koji kaže da “ako objašnjavate, gubite.” Skloni smo vidjeti jednostavne poruke kao istinite (o čemu govori nobelovac Daniel Kahneman u “Misliti, brzo i sporo”). Pretjerani podaci, zatrpavanje činjenicama, ne prosvjetljuju slušatelja – oni ga utapaju. Ne može ih se svih sjetiti, ili koordinirati, ili razumjeti, pa ako ne želi riskirati gubitak sveg on će samo nacrtati opću sliku iz njih, a što je više činjenica, to je slika jednostavnija.

Dakle, kako ćemo prevladati izazov dezinformacija? Otvaranjem arene ideja i puštanjem da se razne tvrdnje bore, vjerujući da će najbolje ideje pobijediti? Ellul kaže da se dvije kontradiktorne propagande ne poništavaju, već imaju kumulativni učinak. Boksač, omamljen od lijevog krošea, ne vraća se u normalu kada ga pogodi desni kroše, naprotiv postaje omamljeniji.

Ljudi postaju uhvaćeni u mrežu činjenica koje su im dane. Ne mogu kritički formirati izbor ili prosudbu. Mehanizmi modernih informacija izazivaju neku vrstu hipnoze u pojedincu, koji ne može izaći iz polja koje su mu otvorile informacije, a onda nije ni istina da on može slobodno birati. Takav pojedinac želi djelovati za pravdu, mir, napredak, ali ne zna kako. Ako mu propaganda može pokazati ovo “kako”, onda je pobijedila u igri i akcija će sigurno uslijediti.

Članovi vjerskih zajednica uhvaćeni su, također, u istu mrežu propagande i reagiraju na nju prilično kao i svi ostali, a s obzirom na njihova vjerska uvjerenja i način života čini se da su pod utjecajem medija i propagande u većoj disocijaciji. Kako kršćanin treba postupati možemo iščitati iz Ellulove knjige “The Humiliation of the Word” (1981.). Kršćani, ustvrdio je, imaju važne razloge da izgovorenu riječ shvate vrlo ozbiljno. Bog odabire riječ kojom komunicira sa sobom, stvara svojom riječju, vlada svojom riječju, daje obećanja i saveze svojom riječju, drži se svoje riječi, poziva ljude da slušaju njegovu riječ i odgovore, a u Isusu Kristu, punina Božje riječi, prisutna je s nama. Međutim, jezik je krhak, može se zlorabiti. Pravi dijalog zahtijeva vrijeme, pažljivu prisutnost, disciplinirano slušanje i pažljiv odgovor. Za pravi susret, naše riječi moraju biti blisko povezane s našim životom.

Autor teksta: Marinko Nikolić

Autorica fotografije: Marija Belošević


Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.