Članovi Hrvatskog društva katoličkih novinara svoju predbožićnu
duhovnu obnovu imali su u subotu 1. prosinca u Zajednici Cenacolo u Vrbovcu.
Život u Zajednici predstavili su don Ivan Filipović i dvojica članova: Ivo i Bojan.
Naglašeno je, kako je Zajednica velika škola života u kojoj se uči
međuljudskim odnosima i vrednotama koje su iste za sve, bez obzira na vjeru. Za sve je istina istina, laž je laž, krađa je krađa, poštenje je poštenje, egoizam je egoizam. Jako dobro se zna kad nekoga ljubiš na jedan konkretan način. Taj jezik ljubavi dobro se razumije, naglasio je don Ivan, te upozorio kako najveći je uzrok zašto mladi padaju u ovisnost nesređena obitelj. No, također je istaknuo da tamo gdje se obitelj počne mijenjati, gdje se stvori povjerenje između obitelji i zajednice, dijete je u 90% slučajeva spašeno. Ne može
Zajednica nikada zamijeniti obitelj. Ona može udomiti, pomoći, zna put kako ga izvesti iz krize, ali bez obitelji koja je snaga nemoguće je doći do pravog cilja, naglasio je don Ivan, te istaknuo kako se stoga jako puno radi s obiteljima.
Ovom duhovnom obnovom na početku Godine vjere katolički novinari željeli su posvijestiti prisutnost živoga Boga, a napose snage molitve koja je put do Boga, a time i do čovjeka. Stoga je don Ivan temelj vlastitih iskustava izrekao nekoliko poticajnih rečenica. Postoji nešto što čovjeka treba dovesti do iskustva susreta sa živim Bogom. Naime, jako važan segment je ako Boga uistinu doživiš kao prijatelja, kao nešto živo, kao nekog s kim možeš komunicirati, kao
nekoga tko ti može nešto reći, kome ti možeš nešto reći. 90% nas je došlo do vjere jer smo u komadima došli u Zajednicu: nitko više nije vjerovao u nas, mi nikome nismo vjerovali, izgubili smo povjerenje, vjeru u svakom pogledu, rekao je, te važnim naglasio blizinu. A onda netko nešto radi za tebe, a ne moraš ništa platiti. Tu se počinje stvarati povjerenje u onoga tko iskazuje ljubav, a počne se vjerovati samom sebi, i tu se negdje počne paliti taj plamen vjere koji se kroz molitvena iskustva ide prema gore, do spoznaje Svetog pisma, i vjera
počne sazrijevati, rekao je don Ivan, te naglasio i važnost obazrivosti. Ako ja imam nekakve patnje u sebi zato što me netko povrijedio, ne mogu ja istresati sebe kad ja hoću, na koga hoću i gdje hoću. Nisam ja sam na svijetu, ne mora se cijeli svijet ravnati po meni. Moram razmišljati kome ja to hoću reći, tko je taj, što taj živi, naglasio je, te istaknuo kako je s. Elvira tu bila vrlo radikalna, nije dozvolila da sve to ‘izbacuju’ na one oko sebe, ali njoj da, kao i svećenicima u ispovijedi, duhovnicima. Ako doživite sakrament ispovijedi kako
treba, ako doživite d je Bog milosrdan i da oprašta, ne možete vi da ne oprostite nekome drugome. Ako je tebi Bog oprostio i ako si ti doživio taj oprost, ako je prošao kroz tvoj život i zacijelio tvoje rane, ne možeš a da ne oprostiš onome pokraj sebe, naglasio je. Na to se nadovezuje pitanje kako čovjek treba ljubiti Boga, a to je velika tajna. No, čovjek je u punini čovjek samo s Bogom, jer u odnosu s Bogom čovjek doživi puninu i čovjeka pored sebe kao dar.
Vjerujem da je i Godina vjera baš zbog toga, jer trebamo jake svjedoke vjeru, rekao je don Ivan, te podsjetio na riječi sv. Pavla da treba ustima ispovijedati i govoriti da je Isus Sin Božji, a srcem vjerovati da je uskrsnuo od mrtvih. Znači vjeru treba posvjedočiti. Kada govorim o iskustvu kako sam došao do vjere i ovoga u životu, ne mogu to drugačije nego podvući da je Isus uskrsnuo i da sam
ga sreo i da je on mene sreo. I kad se postavlja pitanje da li se riječima može opisati susret između čovjeka i Boga, ili je to samo nešto emotivno, mislim da se o tome može neto izreći riječima. Ja vjerujem da je živi Bog mene počeo sretati u onom strašnom očaju preko ljudi koji su me primili, ljudi koji su mi opraštali, ljudi koji su imali strpljenja sa mnom, ljudi koji su me ljubili na pravi konkretan način. Kad ti netko odgovori mirom, strpljenjem, kad te netko zagrli, kad ti netko pokaže ljubav tu negdje ulazi nešto u tebe. Tu se nešto
počne događati unutar tebe. Ja vjerujem da su to bili prvi susreti s Bogom, posvjedočio je don Ivan, te naglasio kako se susret s Bogom ne može svesti samo emotivnu osnovu. Da, on prolazi kroz emociju, ali on postaje život. Kad sam se ja prvi puta stavio na koljena i kad sam prvi puta istinski pokajao zbog nekih laži koje sam rekao dan prije i kad sam isplakao taj grijeh, nisam bio u miru dok nisam otišao do čovjeka kojeg sam povrijedio. Ali kad sam to tek uz muke napravio i tražio oprost, onda sam povezao molitvu i susret s Isusom u kapeli koji je emotivan i oslobađajući i mir da se pretočio u život, to je kršćanstvo. Ako se emotivni dio iz naših kapela, soba, iz naših čitanja Biblije iz naših promišljanja ne pretače u život, ako ja nisam bolji, ako ljubav u meni ne raste prema čovjeku pokraj mene to je kršćanstvo mlako, nije plodonosno. Pa i Isus kaže, kad će nas razdvajati na lijeve i desne, neće reći molio si, emotivan si bio, nego u zatvoru sam bio posjetio si me, gol sam bio, obukao si me. Posjetiti nekoga u zatvoru, obući nekoga to je nešto konkretno, to je život. Poznam ljude koji žive odnos s Bogom što onda mijenja njihov odnos prema drugom čovjeku prema poslu, prirodu, svemu onome što ih okružuje. Jer si ti sve bolji, jer si ti sve više ljubav, sve više oprost, u biti nalikuješ i nasljeduješ Krista. Poznam te ljude koji nisu dodirnuti dno kao mi, čak što više bolje ako se ono ne dodirne, zaključio je don Ivan.
U misnom slavlju molilo se za katoličke novinare da im Bog inspirira srca da uistinu mogu služiti Njemu na slavu i dobrobit hrvatskog naroda i cijeloga čovječanstva. Molilo se i za dar Zajednice, posebno za one članove koji su u poteškoćama, kao i za dar budnosti kršćana, jer biti budan znači biti živ i obazriv na sebe i na sve ono što se događa, biti budan u molitvi i druženju s Njim.
