Marinko Nikolić

Europski parlament, 9. travnja 2024., objavljuje “Vanjsko uplitanje: kako se Parlament bori protiv prijetnji demokraciji EU-a” s podnaslovom “Strane sile koriste dezinformacije i kibernapade jer žele prilagoditi mišljenje građana EU-a vlastitim interesima…”. Navodi kako je Europska unija zbog brzog razvoja društvenih mreža i porasta geopolitičkih napetosti suočena s većim rizikom pokušaja utjecaja stranih aktera na izbore i demokratske procese. Posebno osnovani parlamentarni odbori istražuju takve aktivnosti i iskazuju zabrinutost zbog ruskog i kineskog uplitanja, ali i drugih zemalja kao što su Katar i Maroko.

Predsjednica Parlamenta Roberta Metsola napomenula je da će europski izbori biti test otpornosti europskih sustava: “Znamo koliko su daleko drugi akteri spremni ići kako bi utjecali na naše demokratske procese. U mnogim državama svjedočimo pokušajima plasiranja i širenja dezinformacija i propagande, koji dolaze od aktera neprijateljski nastrojenih europskom projektu. Ne možemo dopustiti da se ovi destruktivni narativi, propaganda i dezinformacije šire bez da im se suprotstavimo”.

Europski parlament kada govori o taktikama takvih dezinformiranja navodi kako se šire lažne ili krivo prezentirane informacije  s namjerom obmanjivanja javnosti i stvaranja zbunjenosti kako se više ne bi mogla jasno razlikovati istina od laži. Kroz polarizaciju mišljenja jačaju se najekstremnija stajališta koja za cilj imaju ušutkivanje umjerenih stajališta i onemogućavanje demokratske rasprave, a kroz narative o prijevarama i nepravilnostima nastoji se stvoriti nepovjerenje prema institucijama, zbunjenost i kaos.

Europska unija protiv dezinformacija bori se zakonskim aktima, jačanjem suradnji, osnivanjem posebnih radnih skupina, razvojem edukativnih alata, preporukama i informiranjem kako bi ojačala povjerenje u EU institucije, povjerenje koje je pod ciljanim udarom.

Da je povjerenje bitno zna svaki poduzetnik. Kompanije i institucije investiraju u povjerenje znajući dobro da je za povjerenje nemoguće jednostavno educirati građane izlažući ih činjeničnim informacijama. Znaju to odavno PR stručnjaci i mediji koji rade po toj dinamici zajednice i pojedinca u njoj. To je dio ljudske prirode koja funkcionira po formuli ljudi-za-ljude. Isto to vrijedi i za političko razumijevanje koje se temelji više na društvenom povjerenju nego na stvarnoj distribuciji fakata.

(Ne)otpornost pojedinca na dezinformacije tako nužno seli u sociologiju i psihologiju zajednice gdje na scenu stupa propaganda. Dužnost povećanja građanskog povjerenja, smanjenje društvene polarizacije i depolitizacija političkih činjenica, puno je više odgovornost političara i medijskih elita nego li svakog od nas. Pojedini političari i mediji, na žalost, smatraju da im je od političke ili ekonomske koristi radikalna polarizacija i potkopavanje društvenog povjerenja. Dezinformacije s kojima se EU danas bori su s potpisom, sustavne i organizirane – dakle čista propaganda, a otpornost pojedinaca na njih je dvojbena, ako uopće i postoji, što nam je i povijest pokazala. Upravo o tome, sada već davno i u drugačijim okolnostima, vrlo sustavno govorio je Jacques Ellul, klasik informacijskog rata, propagande, dezinformacija i lažnih vijesti najviše kroz djelo “Propaganda: The Formation of Men’s Attitudes” (1965.).

Ellul (francuski sociolog, filozof i teolog, radio je kao profesor na Sveučilištu u Bordeauxu,autor preko 50 knjiga i više od 1000 članaka) poznati je stručnjak za propagandu i učinke tehnologije na društvo i pojedinca. Njegovi se pogledi na propagandu i ulogu tehnike u njoj i danas čine dalekovidnima.

Zapadne zemlje ponovno su, slično Ellulovom vremenu dvaju blokova, postale zabrinute zbog propagande i dezinformacija kineske i ruske vlade koje mogu dovesti u zabludu pojedince i grupe. Ellul smatra da se u propagandi pojedinac nikada ne smatra pojedincem, već uvijek u smislu onoga što ima zajedničko s drugima, kao što su njegove motivacije, njegovi osjećaji, mitovi. Pojedinac je sveden na prosjek, a, osim u malom postotku, propagandno djelovanje temeljeno na prosjeku bit će učinkovito. Pojedinac, naš europski građanin, nezanimljiv je za propagandu kao individua, jer individua izvan skupine istih motiva (ako takva postoji) pruža previše otpora za svaku propagandu. Propaganda dopire do pojedinca zatvorenog u masu kao sudionika te mase. Pojedinac uključen u masu ima oslabljen psihički obrambeni sustav, njegove reakcije je lakše provocirati, propagandist profitira u procesu difuzije emocija kroz masu, i, u isto vrijeme, od pritiska kojeg pojedinac osjeća u masi. Emocionalnost, impulzivnost i dr. – sve te karakteristike individue dobivene u masi od velike su pomoći propagandisti, ali i masovnim medijima. U stvarnosti, kaže Ellul, propaganda ne može postojati bez masovnih medija. Tako propaganda profitira od strukture same mase. Ne funkcioniraju li upravo tako i masovni mediji – koriste strukturu mase u kojoj se opet svaki pojedinac osjeća kao da se medij obraća upravo njemu.

Tehnologija nam – i u Ellulovo vrijeme, a danas daleko više – omogućuje sve veću segmentaciju društva, pa stoga sve manje skupine mogu biti ciljane dezinformacijama na temelju njihovih zajedničkih stavova i veza. Jačanje tih veza i stvaranje povezane grupe s još više istomišljenika može se postići pojačavanjem potvrdnih sadržaja koja jačaju zajednička stajališta i minimiziranjem izloženosti informacijama koje dovode u pitanje zajednička stajališta takvih skupina. Pojačavanje potvrdnih narativa uz minimiziranje onih koji se protive događa se u onome što Ellul naziva “filtarskim mjehurićima”.

Propaganda teži tome da pojedinac živi u odvojenom svijetu, on ne smije imati vanjske referentne točke. Društveni i tradicionalni mediji omogućuju nam da sami odaberemo koje ćemo informacije uopće vidjeti, a još manje prihvatiti. Kako bismo izbjegli kognitivnu disonancu suprotnih mišljenja, možemo sami sebi uskratiti vanjske referentne točke i time ojačati vlastitu odanost.

Ellul je prepoznao da nas ovi filtarski mjehurići čine ranjivima na protivničku propagandu, postajemo nenamjerni potrošači propagande, tražimo informacije koje nas drže zainteresiranima i koje se slažu s našim unaprijed stvorenim predodžbama. Primijetio je da je ono što je potrebno za propagandu stalna agitacija proizvedena umjetno čak i kada ništa u događajima ne opravdava niti izaziva uzbuđenje. Dodaje kako, iz perspektive neprijatelja, da bi propaganda uspjela, ona mora odgovarati potrebi za propagandom na strani pojedinca. Tako na djelu nije samo zli propagandist koji postavlja zamke da u njih uhvati nedužne građane. Postoji, s druge strane, građanin koji žudi za propagandom iz dubine svog bića i propagandist koji odgovara na tu žudnju. Drugim riječima, sami biramo vlastite dezinformacije, nije nam prisilno nametnuto.

Za nas zapadnjake, Ellul tvrdi da je u našem društvu koje voli slobodu – sloboda govora važna, ali također da moramo učiniti više od podrške slobodnom izboru informacija koje konzumiramo. Također moramo kolektivno implementirati zdravorazumske zaštitne ograde, kao što su kritičko razmišljanje i medijska i informacijska pismenost, kako bismo izbjegli da nas zarobe vlastite želje.

Filtrirane informacije potvrđuju naše stavove i odobravaju našu perspektivu, učvršćujući naša mišljenja u polarizaciji. Onaj tko djeluje u skladu s propagandom, kaže Ellul, nikada se ne može vratiti. Sada je dužan vjerovati u tu propagandu zbog svojih prošlih postupaka. Samoopravdanje sada oblikuje naše buduće poglede na moralne postupke koje bismo mogli poduzeti. Ellul primjećuje čak kako većina nas radije preferira izražavanje gluposti nego li neizražavanje ikakvog mišljenja jer nam čak i to daje osjećaj sudjelovanja. Ne podsjeća li to jako na šeranje memova?

Ellul dalje objašnjava zašto je dobro osmišljenu propagandu tako teško razotkriti samo korištenjem činjenica. Ako netko krivotvori činjenicu, može se suočiti s nepobitnim dokazom, ali ne može se pružiti nikakav dokaz kada su u pitanju motivacije ili namjere ili tumačenje neke činjenice. Propagandist mora inzistirati na čistoći vlastitih namjera i, u isto vrijeme, bacati optužbe na svog neprijatelja. Mehanizam koji se ovdje koristi je skliznuti s činjenica, koje bi zahtijevale činjeničnu prosudbu, na moralni teren i na etičku prosudbu. Propagandist mora spriječiti javnost da razumije stvarnost, dok javnosti daje suprotan dojam, da ona sve razumije jasno. Ellul navodi klasični aforizam u politici koji kaže da “ako objašnjavate, gubite.” Skloni smo vidjeti jednostavne poruke kao istinite (o čemu govori nobelovac Daniel Kahneman u “Misliti, brzo i sporo”). Pretjerani podaci, zatrpavanje činjenicama, ne prosvjetljuju slušatelja – oni ga utapaju. Ne može ih se svih sjetiti, ili koordinirati, ili razumjeti, pa ako ne želi riskirati gubitak sveg on će samo nacrtati opću sliku iz njih, a što je više činjenica, to je slika jednostavnija.

Dakle, kako ćemo prevladati izazov dezinformacija? Otvaranjem arene ideja i puštanjem da se razne tvrdnje bore, vjerujući da će najbolje ideje pobijediti? Ellul kaže da se dvije kontradiktorne propagande ne poništavaju, već imaju kumulativni učinak. Boksač, omamljen od lijevog krošea, ne vraća se u normalu kada ga pogodi desni kroše, naprotiv postaje omamljeniji.

Ljudi postaju uhvaćeni u mrežu činjenica koje su im dane. Ne mogu kritički formirati izbor ili prosudbu. Mehanizmi modernih informacija izazivaju neku vrstu hipnoze u pojedincu, koji ne može izaći iz polja koje su mu otvorile informacije, a onda nije ni istina da on može slobodno birati. Takav pojedinac želi djelovati za pravdu, mir, napredak, ali ne zna kako. Ako mu propaganda može pokazati ovo “kako”, onda je pobijedila u igri i akcija će sigurno uslijediti.

Članovi vjerskih zajednica uhvaćeni su, također, u istu mrežu propagande i reagiraju na nju prilično kao i svi ostali, a s obzirom na njihova vjerska uvjerenja i način života čini se da su pod utjecajem medija i propagande u većoj disocijaciji. Kako kršćanin treba postupati možemo iščitati iz Ellulove knjige “The Humiliation of the Word” (1981.). Kršćani, ustvrdio je, imaju važne razloge da izgovorenu riječ shvate vrlo ozbiljno. Bog odabire riječ kojom komunicira sa sobom, stvara svojom riječju, vlada svojom riječju, daje obećanja i saveze svojom riječju, drži se svoje riječi, poziva ljude da slušaju njegovu riječ i odgovore, a u Isusu Kristu, punina Božje riječi, prisutna je s nama. Međutim, jezik je krhak, može se zlorabiti. Pravi dijalog zahtijeva vrijeme, pažljivu prisutnost, disciplinirano slušanje i pažljiv odgovor. Za pravi susret, naše riječi moraju biti blisko povezane s našim životom.

Autor teksta: Marinko Nikolić

Autorica fotografije: Marija Belošević

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

U organizaciji Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, u ponedjeljak, 25. ožujka 2024. u dvorani „Bl. Alojzija kard. Stepinca“ HKS-a održan je okrugli stol s temom „Povjerenje u medije i dezinformacije o vjerskim temama“. Okrugli stol dio je projekta „KAT – Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama“ koju spomenuti sveučilišni odjel provodi u partnerstvu s Hrvatskim katoličkim radijem, Hrvatskim društvom katoličkih novinara i samostalnim novinarom Ivicom Zadrom, a uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije i Ministarstvo kulture i medija u okviru projekta EU „NextGenerationEU“. Ova tema je privukla medijske djelatnike iz različitih medija, ali i studente, poglavito novopokrenutog predmeta posvećenog medijima i dezinformacijama.

U ime domaćina rektora HKS-a, prof. dr. sc. Željka Tanjića, okupljenima se obratio prof. dr. sc. Danijel Labaš, pročelnik Odjela za komunikologiju HKS-a. Labaš je podsjetio na Poruku Pape Franje za 52. Svjetski dan društvene komunikacije 2018. „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Lažne vijesti (fake news) i novinarstvo mira“. U tom vidu je izrazio nadu, da će i ovaj okrugli stol doprinijeti boljem razumijevanju na koji način „lažne vijesti“, tj. dezinformacije dovode u zabludu svoje korisnike kako u političkom, gospodarskom, kulturnom, tako i vjerskom pogledu, jer naglasio je Labaš „te su prijevare nekada teže, a nekada nešto lakše prirode, premda je njihov krajnji cilj, bez obzira na njihovu ‘težinu’ uvijek negativan, nemoralan i neprihvatljiv“. Nastavljajući osvrt na spomenutu Papinu poruku, pročelnik je posvijestio, kako se njom „Papa Franjo obraća svakome od nas, ističući kako je svatko dužan suprotstaviti se lažima, što nije laka zadaća, jer u širenju dezinformacija često se namjerno pribjegava ‘uvijenom govoru i retorici koja suptilno dovodi u zabludu, a katkad se koriste i sofisticirani psihološki mehanizmi’. Zbog toga nam je svima potreban medijski odgoj za medijsku pismenost“.

Na kraju svoga obraćanja, dr. Labaš je podsjetio na znakovitost dana održavanja ovog događanja. Naime, blagdan Blagovijesti je i Dan Odjela za komunikologiju HKS-a. No, kako se blagdan ove godine prebacuje u vrijeme nakon Uskrsa, tako će se i službena proslava Dana odjela održati 11. travnja, te je sve pozvao da se pridruže profesorima i studentima.

Voditeljica projekta KAT, doc. dr. sc. Lana Ciboci Perša je uvodno predstavila sam projekt i njegove ciljeve, a potom rezultate istraživanja povjerenja hrvatskih građana u medije s naglaskom na vjerske teme. Istraživanje je za potrebe projekta provela agencija Hendal metodom online ankete u siječnju i veljači ove godine na uzorku od 600 ispitanika, punoljetnih građana Republike Hrvatske. Rezultati nam pokazuju, da kada je riječ o informiranju o vjerskim temama, 28% se informira kroz bogoslužja, 25% kroz razgovore s članovima obitelji, 23% putem internetskih portala, 20% kroz razgovore s prijateljima i kolegama, do 35% ispitanika se uopće ne informira o vjerskim temama. Valja naglasiti, da se na uzorku 18,5% ispitanika izjasnimo agnosticima, odnosno ateistima. Glavni mediji za praćenje tema su TV općenito (26%), radio i internet (16%), HKR-HKM (11%) i Glas Koncila (10%). Na pitanje koje vjerske medije poznaju, ispitanici su odgovorili Glas Koncila (33%), HKR-HKM (32%) i Laudato TV (23%).

Na okruglom stolu sudjelovali su glavni urednik Hrvatskog katoličkog radija i Hrvatske katoličke mreže dr. sc. Siniša Kovačić, glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, glavna urednica Laudato TV Ksenija Abramović, urednik i voditelj nekoliko emisija unutar religijskog programa HTV-a Domagoj Puškarić i glavni urednik portala Bitno.net doc. dr. sc. Anto Mikić.

U osvrtu na istraživanje, Siniša Kovačić je rekao, kako je razumljivo da je radio medij od povjerenja, jer se ljudi vežu za određeni program, voditelja, pa time daju povjerenje. No, kad je riječ o portalima, povjerenje je manje, jer su se mnogi „opekli“ senzacionalističkim naslovima, pa s oprezom pristupa takvim sadržajima. Izrazio je radost što HKR-HKM uživa povjerenje, te podsjetio kako ovom mediju nije cilj samo informiranje, već i evangeliziranje i katehiziranje. Novinarima pak, koji djeluju u katoličkim medijima, prema njegovom mišljenju to nije samo posao, već i poslanje.

Na činjenicu da su internetski portali najveći izvor informacija, no ipak ne uživaju veliko povjerenje, Anto Mikić je ustvrdio, kako je tomu uzrok postojanje „šume portala i kvaziportala“. Uvjeren je, da kad bi se pitalo za pojedinačne portale, stupanj povjerenja prema nekom konkretnom portalu bio bi veći. Uspoređujući podatke povjerenja u tzv. tradicionalne medije, Mikić je naglasio kako su korisnici svjesni da iza njih stoji cijeli sustav koji ima mehanizme provjere istinitosti informacija. Konkretno govoreći o Bitno.net, podsjetio je kako je taj portal nastao kao neformalna laička inicijativa, a povjerenje čitateljstva je stekao dugogodišnjim provjerenim informiranjem. Svjestan je, kako su portali u očima današnje mlade generacije „tradicionalni“ mediji, jer oni teže kraćim i bržim informacijama koje nalaze na drugim medijima.  

Nastavljajući se na prethodnika, Ksenija Abramović je rekla, kako postoji predodžba da su televizijski gledatelji starija populacija. „Da bismo došli do mlađih ljudi, mi  koristimo sve što postoji na društvenim mrežama.“ Složila se, da je mladima informacija na portalima predugačka. Stoga, da bi se došlo do mladih, potrebno se prilagoditi. No, upozorila je, kako određena forma vijesti ide na određenu platformu i to će tako ostati, jer da bi vijest bila cjelovita, ona tako mora biti i obrađena. „Nama je definitivno u postulatu iznošenje istine kao vjerskom mediju. Ne samo izvještavati istinito, nego i reagirati brzo, jer često u kriznim situacijama vjerski mediji reagiraju presporo, čime se ‘suprotnoj’ strani daje prostor za manipulaciju. Radio, televiziju, portale potrebno je koristiti za promicanje cjelovite informacije, dok su manje forme pogodne da se publika upozna i uputi gdje može više saznati o nekoj temi“.

Iz perspektive tiskanog medija, Branimir Stanić je naglasio kako je Glas Koncila u prepoznatljivosti medija, jedan od najčešće spominjanih. Gledajući na usporedbu „popularnosti“ portala i tiskanih medija, Stanić je upozorio na važnu činjenicu: informacije na portalima besplatne, a Glas koncila plaća. U tom je kontekstu podsjetio, kako je u Hrvatskoj uvriježeno pravilo, da mediji moraju biti besplatni, iz čega slijedi djelomični odgovor  zašto se toliko informira preko raznih digitalnih platformi. Govoreći pak o povjerenju koje uživa ovaj katolički tjednik, Stanić je rekao, da čitatelji očekuju od uredništva da odabere ono što je vrijedno, kako oni ne bi lutali bespućima digitalnih sadržaja, te u konačnici da ta informacija bude potpuna i provjerena. To je potkrijepio činjenicom, da svakodnevno u uredništvo dolazi mnoštvo pisama čitatelja.

Domagoj Puškarić je iz perspektive HTV kao javnog medijskog servisa pojasnio kako se prenose informacije o različitim vjerskim temama. Naglasio je, kako je potrebno da informacije koje se prenose budu točne, a opet razumljive ljudima. Problem je kod tjednih emisija, jer ne postoji mogućnost promptnog reagiranja, a k tome ograničenost vremenom (25′) diktira i što konkretno odabrati od događanja, pa je kreiranje takve emisije uistinu izazov.

Sudionici okruglog stola složili su se, kako najave pojedinih tekstova, priloga i emisija, katolički mediji ne smiju pribjegavati senzacionalističkim naslovima, koji bi mogli biti i manipulativni, te kojima bi publika pomislila da se nastoji ‘prodati’ nešto neistinito, nemoralno, negativno, već je cilj oplemeniti, donijeti pozitivan, istiniti sadržaj.

Dotaknuta je i tema influensera i njihove prisutnosti u katoličkim medijima. Anto Mikić je ustvrdio, kako su oni zanimljiva pojava od koje ne treba zazirati. Normalno, ukoliko se radi o pozitivnim influencerima. Bitno.net pokušava ignorirati one za koje smatra da čine štetu, „jer ima i takvih“. Naglasio je, kako katolički mediji ovise o aktivnosti, ali i ugledu Crkve, pa slijedom toga, ukoliko ljudi imaju slabo povjerenje ili sve slabije u Crkvu, imat će i sve slabije povjerenje u katoličke i vjerske medije. „U tom kontekstu prepoznati nekog mladog koji okuplja, i još k tome poznaje tajne zanata novih medija, uvijek je zanimljivo“ dodao je Mikić. Ksenija Ambramović je mišljenja, kako katolički mediji ne bih trebali stavljati u prvi plan influencera, već događaj koji on organizira. Prema riječima Siniše Kovačića, HKM prati one influencere koji koriste taj medij za odgoj.

Nadalje, bila je riječ i o dezinformacijama, njihovoj učestalosti poglavito kad je riječ o vjerskim temama u hrvatskom medijskom prostoru i kako se boriti protiv njih. Odgovarajući na to pitanje, Siniša Kovačić je istaknuo posljednji primjer koji je „uzburkao“ hrvatski medijski prostor, a riječ je o Cvjetnici u Vatikanu i činjenici da Papa Franjo nije održao homiliju. U tom vidu, u rubrici „Glas istine“ objavljen je tekst kojim se argumentirano odgovara na razna pitanja koja su svjetovni mediji problematizirali u svojim napisima. Ksenija Ambramović je naglasila, kako „Svjetovni mediji vrlo brzo i lako pošalju dezinformaciju, a naša reakcija na to ima prizvuk branjenja. Definitivno moramo reagirati brzo. Mnogi imaju povjerenje u nas. Mi moramo biti u stanju doći do stručne osobe koja će dati pravu informaciju i ne pustiti vremenu da radi protiv nas“. Anto Mikić je upozorio „krajnji cilj dezinformacija nije da ljudi ne povjeruju laži, nego da ljudi više ničem ne vjeruju. Cilj je posijati nepovjerenje i da se ljudi na ništa ne mogu osloniti. Stoga je potrebno sačuvati oaze dobrog, pozitivnog, kvalitetnog, profesionalnog novinarstva, da ljudi imaju neki orijentir. U konačnici, to ne bi trebao biti cilj pojedenih medija, nego cijeloga društva, jer ukoliko dopustimo da uistinu ljudi u našem društvu više nikomu ne vjeruju, mi ćemo izgubiti temelj na kojima počiva naš sadašnji način života. Demokracija, među ostalim, ne može postojati, jer preduvjet je da postoje informacije koje kolaju i kojima je ljudi vjeruju. U protivnom će rezultat ukupnog društva biti, da će se urušiti sve institucije.“ Podsjetio je i na potrebu prepoznavanja sudionika na društvenim mrežama koji izgledaju kao katolički, predstavljaju se kao vjerski, međutim neka ishodišta tog vjerskog „kvazi novinarstva“ odudaraju od učenja Crkve. Takvi svojim napisima mogu imati dugoročno veće posljedice na unutarnji život Crkve i vjerničkog identiteta, nego neki vanjski. Stoga treba uložiti napore da se ne nasjeda, jer oni su često manipulativniji.

U kratkom osvrtu na utjecaj razvoja tehnologije i posljedice za prepoznavanje istinite informacije, Ksenija Abramović je ponovila, kako vjerski mediji moraju birati vjerodostojne izvore. S druge strane ne smije se dozvoliti uvući u rat na društvenim mrežama, već  se argumentiranim činjenicama osvrnuti na izneseni problem. Podsjetila je i na riječi sv. Maksimilijana Kolbea koji je svoju subraću poticao na važnost izgradnje katoličkih medija, jer bez njih ma kakve crkve bile, bit će prazne. Siniša Kovačić je posvijestio potrebu kritičkog promišljanja.

Na kraju su sudionici okruglog stola, poglavito obraćajući se prisutnim studentima iznijeli savjete kako se boriti protiv dezinformacija u novinarsku. Anto Mikić je poručio „sva moć medija je u rukama njihove publike.  Nemojte  čitati ono što smatrate da nije dobro. Nemojte čitati one medije koji iznose neistinu, jer ako ih svi prestanete čitati oni će ili propast ili će se morati popraviti.“ Domagoj Puškarić pak savjetuje, da je pri „konzumiranju“ informacija važno ne biti ishitren. „Dajte si vremena, ne samo preletjeti preko teksta, već i ponovno pročitati ukoliko se ne razumije. Također u razumijevanju pomaže razgovor s kolegama, jer i to je dobra predispozicija da se informacija bolje nakorijeni“. Ksenija Abramović je još jednom naglasila „nemojte se dati uvući u bespotrebne ratove na društvenim mrežama. K tomu važno je razlučivanje, koristite se autentičnim izvorima, nema ih puno. Ukoliko komentirate na društvenim mrežama oboružajte se činjenica, a nikako mržnjom“. „Novinarstvo je slobodno zanimanje, samim time svatko od vas, nas, može biti novinar, može biti kreator informacije, dezinformacije, manipulacije i dok god je to tako, postoje alati koji će spriječiti dezinformacije. No, na nama je izbor“, rekao je Siniša Kovačić, a Branimir Stanić dodao kako je uvijek potrebna doza „pozitivna sumnja“.

Tekst i foto: Marija Belošević

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

U sklopu projekta „Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama (KAT)“ održavaju se brojne edukacije za maturante katoličkih gimnazija s pravom javnosti u Hrvatskoj o prepoznavanju dezinformacija.

Edukacije su do sada održane u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci, Katoličkoj klasičnoj gimnaziji u Virovitici, Katoličkoj gimnaziji u Požegi, Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. u Zadru, Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Osijeku, Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji don Frane Bulić u Splitu, Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku te Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu.

Razgovor o dezinformacijama izazvao je interes učenika koji u svakodnevnome korištenju medija, osobito društvenih mreža nailaze na različite oblike pogrešnih informacija i dezinformacija. Na edukacijama se maturantima govorilo o informacijskom poremećaju u kojemu je publici teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije. Takvo okruženje potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije. Učenici su naučili razlikovati misinformacije (pogrešne informacije koje se prezentiraju kao činjenice, a koje nisu stvorene s namjerom nanošenja štete) i dezinformacije (lažne, netočne ili zavaravajuće informacije, koje su osmišljene, predstavljene i promovirane kako bi nanijele štetu javnosti ili radi stjecanja profita). Predavači s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta upoznali su maturante s obilježjima dezinformacija te naglasak stavili na uporabu digitalnih alata u stvaranju lažnih informacija: cheapfakes i deepfakes te na klikbejt varke, odnosno mamilice. Kako bi prepoznali dezinformacije, savjetovali su predavači, potrebno je proučiti impresum, domenu i izgled stranice, potom izvještavanje drugih medija o istom događaju i poštivanje temeljnih novinarskih pravila. Treba, također, pripaziti na fotografije i snimke jer veže li se fotografija uz različite teme, vjerojatno nije pouzdana, upozoreno je na edukacijama. Kroz edukacije se maturantima posebno posvijestila važnost medijske pismenosti, odnosno kritičkog promišljanja medijskih sadržaja.

Sa ciljem suzbijanja dezinformacija u hrvatskome medijskome prostoru, Agencija za elektroničke medije i Ministarstvo kulture financiraju provedbu projekata „Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama“ u sklopu mjere „Uspostava provjere medijskih činjenica i sustava javne objave podataka“, a koja se provodi u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Projekt je službeno počeo 1. rujna 2023. i traje do 28. veljače 2025. godine.

Tekst: Silvana Burilović Crnov

Foto: www.fra-gimnazija-sinj.com

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Drugi susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama

Drugim edukativnim susretom sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama održanim 26. siječnja 2024. u zgradi Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu nastavljene su projektne aktivnosti započete 1. rujna 2023., a koje će trajati do 28. veljače 2025. Na susretu su sudjelovali članovi nositelja projekta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i partnera Hrvatskoga katoličkog radija, Hrvatskoga društva katoličkih novinara i medijski profesionalac Ivica Zadro, te više pridruženih partnera. Dio sudionika je pratio događanje putem internetske platforme.

---

Prvi dio susreta je bio posvećen istraživačkom novinarstvu i dezinformacijama u izlaganju doc. dr. sc. Suzane Peran s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Podsjećajući na zlatna pravila novinarstva o opetovanom provjeravanju i to iz najmanje dva neovisna izvora i davanju mogućnosti da se čuje i druga strana istaknula je bitne razlike istraživačkoga novinarstva u odnosu na to svagdanje. Dok se u svagdanjem novinarstvu izvoru pristupa u dobroj vjeri, dakako uz provjeru, u istraživačkom novinarstvu se u sve sumnja i višestruko provjerava, jer je istraživačkom novinaru zadaća otkriti istinu i identificirati odstupanja u bilo kojemu dostupnom mediju. Za istraživačko novinarstvo treba vremena i stručne osposobljenosti, što je ključno za sučeljavanje s dezinformacijama, a novinarima toga kronično nedostaje. Važno je imati u uredništvu i izvan njega one koji provjeravaju činjenice, inače će proći razne dezinformacije, zato što se u žurbi vjeruje izvoru (npr. službena stranica) i vlastitom iskustvu. Širenju dezinformacija pridonosi i manjak stručnosti u nekoj znanstvenoj temi, nepoznavanje jezika, nemogućnost da se dođe do izvorne objave, neprepoznavanje plaćenih istraživanja, oglasa i sl. Predavačica je istaknula potrebu izoštravanja kritičkoga mišljenja kod novinara, što bi se odrazilo i na prosuđivanje vrijednosti objave neke vijesti, te poznavanje društvenih mreža i tema izvan vlastitoga područja izvještavanja, uz što kvalitetnije poznavanje prikupljanja i provjere informacija i uputila na primjer edukacije skandinavskih novinara. U tomu mogu pomoći i alati koje razvijaju razne organizacije, primjerice Global Investigative Journalism Network. Spomenula je i više načina za borbu protiv dezinformacija, ističući i onu u vjerskim medijima, gdje upravo vjernici time što plaćaju te medije vrednuju njihove novinare i podržavaju ih u traganju za istinom.

---

Drugo je izlaganje bilo posvećeno vrstama i oblicima dezinformacija, s posebnim osvrtom na manipulacije u vizualnim sadržajima, a održao ga je dr. sc. Ivan Uldrijan s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Promišljao je o novoj paradigmi masovnoga komuniciranja u kojem u ovom digitalnom dobu svatko može komunicirati sa svakim, slobodno i bez ograničenja, pa se time bitno mijenja i uloga masovnih medija. Slušatelje je sučelio s pitanjem mogu li uopće postojati „lažne vijesti”, a potom pojasnio pojmove „informacijskog poremećaja”, vrste i oblike dezinformacija. Takozvani „građani novinari”, blogeri, političari i dr. na društvenim mrežama proizvode tekstove, a čine to i roboti čime se stvara nova paradigma, ali ostaju ista profesionalna načela novinarstva. Uz oksimoron „lažnih vijesti“ (fake news), postoji niz drugih naziva: dezinformacije, misinformacije, malinformacije koji su prilično fluidni i lako prelaze jedan u drugi.  Svim tim štetnim sadržajima je zajedničko da stvaraju informacijski poremećaj i njihovim je korisnicima teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije, čime se potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije, a dio korisnika društvenih mreža prelazi alternativnim izvorima upitne vjerodostojnosti. Uz potrebu razboritijega korištenja (online) informacija i kritičkoga promišljanja o autorima, u razotkrivanju dezinformacija može pomoći i umjetna inteligencija kao i niz pravila koja je predavač naveo. Manipulacije vizualnim sadržajima uprizorio je na nekoliko primjera videozapisa, te slika, njihovu okviru i nastanku, što je povijest zabilježila, ali i novije doba. Izvijestio je da se u fotonovinarskim krugovima raspravlja o potrebi revidiranja profesionalne etike i stvaranja novoga sveobuhvatnog etičkog kodeksa. Iako digitalna fotografija postavlja nova pitanja, svi odgovori dolaze iz starih vrijednosti (Associated Press), jer fotonovinari dobro znaju da  je preinaka i insceniranje fotografije neetična.

---

U raspravi koja je uslijedila sudionicu su bili suglasni s izlagačima u stavu da je novinarska vjerodostojnost nužnost i da je borba protiv internetskih dezinformacija i namjernih „lažnih vijesti” jedan od najvećih izazova za novinarstvo u 21. stoljeću.

Tekst: Katica Knezović

Foto: Marija Belošević

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Anja Raguž

Sve ubrzanija, raznovrsnija i upitna kvaliteta dostupnih informacija u okrilju medijske platforme, s jedne strane i velika količina objavljenih dezinformacija te način, stil i uvjeti kojima se žele potaknuti promjene i/ili aktivnosti disperzirane (medijske) publike s druge strane, dovode do pitanja: urušavaju li se tradicionalni sustavi vrijednosti i važnosti medijskog sadržaja i je li u takvim izmijenjenim okolnostima došlo do uzdrmavanja osjetljive ravnoteže između javne odgovornosti i privatnih profita te interesa javnih prenositelja sadržaja?

U suvremenim se uvjetima, u kojima dominira digitalna tehnologija i posljedično digitalni prijenos sadržaja, neprestano stvaraju i distribuiraju velike količine različitih oblika medijskih sadržaja, uz niže troškove, a primijećena simbioza medija i tehnologije, među ostalim, utjecala je ne samo na bržu proizvodnju i autorstvo informacija, već napose na kvantitetu i kvalitetu objavljenoga i (površno) oslanjanje na  profesionalne odrednice struke, od strane stvaratelja i „distributera“ sadržaja. Tehnološkim se dostignućima, tako multipliciralo i oblikovalo multimedijsko okruženje u kojem tradicionalne granice između medija i informatičkih te računalnih obilježja jesu neznatne, a produkt su konvergirani medijski sadržaji, koje kreiraju zainteresirani, a ne isključivo kompetentni. Digitalne redakcije, pružaju nešto lakši rad medijskim djelatnicima (što ujedno znači i manju potrebu za medijski obrazovanim stručnjacima) jer je omogućeno da im efikasnost, produktivnost i kreativnost budu izraženije, a preciznost intenzivnija, osobito, u pretraživanju novoga materijala. No, velika količina dostupnog sadržaja, ujedno ne predmnijeva i veliku količinu točnih, istinitih, kvalitetnih i/ili relevantnih objava. Svjedočimo, kako je brzo recikliranje postalo sinonim za današnje novinarstvo u kojem medijski djelatnici rade pod pritiskom kratkih rokova jer sadržaj oblikuju istovremeno za nekoliko medijskih platformi. Na taj se način stvorila i pogodna platforma za transfer dezinformacija, čija su obilježja lažna veza, lažni kontekst, izmijenjen i/ili izmišljen sadržaj.Naime, s jedne strane uglavnom je riječ o gotovo istovjetnoj ponudi među različitim medijima, koja se po principu „copy-paste“ udvostručuje i/ili multiplicira osobito na internetskoj platformi na kojoj se osobito očituje rapidna popularizacija koja rezultira tabloidizacijom i senzacionalizmom (procesi koji traju, a oblikovani su degradiranjem relevantnih vijesti i davanjem prednosti dezinformacijama). S druge strane, sadržaj je puno kraći, a istraživački, odnosno, analitički pristup, kao da je izumro u ritualnom procesu i raljama „kloniranja vijesti“. Digitalna tehnologija utjecala je jednako tako na proces selekcije i odabira sadržaja te na prilagodbu korisnicima, čija je moć danas gotovo istovjetna tradicionalnoj medijskoj publici. Odabiru se sigurne vijesti (temeljene na činjenicama i sigurnim idejama) te lažne informacije koje se prezentiraju kao činjenice koje se brže mogu objaviti, favoriziraju se službeni izvori i pribjegava se balansu sadržaja. Nadalje, publici se nameće ono u što se želi da vjeruju, potencirajući često i moralnu paniku, a pritom uvažavajući komercijalni imperativ. Štoviše, mogućnost da korisnici, ne samo odabiru već i (istovremeno) kreiraju medijski sadržaj, kao posljedicu ima individualiziran i specifičan krajnji medijski proizvod. U takvim uvjetima, dezinformacije, misinformacije i

malinformacije stvorene su i distribuirane s namjerom obmanjivanja javnost u korist onoga tko ih plasira. Pozornost medijskih recipijenata brže i lakše zaokupi kontroverzan, senzacionalistički sadržaj s primjesama  iznenađenja, čime se naglašavaju određena postojeća uvjerenja ili predrasude, potiču se emocije i vizualno je upečatljiv – a sve to dezinformacije uglavnom jesu. Često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih korisnici lakše zamijete i brže dijele. Pored toga, poslovni model internetskih platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se zatim usmjerava ka oglašivačima. Takav poslovni model daje prednost sadržajima koji ostvaruju veći angažman i potencijal viralnosti, a upravo laži imaju potencijal širenja „dalje, brže, dublje i šire” od istine i to ponajčešće u uvjetima političkih događaja te u izvanrednim okolnostima.

Tehnološka je konvergencija ujedno promijenila i preoblikovala dotadašnje mogućnosti selekcije, slanja, primanja i napose odabira sadržaja. Predmnijeva se kako su učinci digitalne tehnologije i usporedni proces konvergencije, eksplicitno utjecali i na kreiranje imidža suvremene medijske publike, u čijem se identitetu lako mogu prepoznati elementi interaktivnosti, sposobnosti, obrazovanja i samosvijesti, ali i manje predvidljivosti pri odabiru medijskih sadržaja te lakše podilaženje dezinformacijama. S time u vezi, migracijsko ponašanje publika, određeno je njihovom spremnosti za odlaskom bilo gdje u potrazi za željenim informacijama i zabavom. U digitalnom je dobu pojam javnosti zamijenjen mnoštvom publika s posebnim pojedinačnim interesima/zahtjevima i onima u odnosu na apliciranje u odnosu na medijski sadržaj (posrednici u kreiranju sadržaju, konstitutivni za određene medijske uratke te oni koji neposredno generiraju sadržaje). Nadalje, član publike tako više nije dio mase, već je pojedinac ili dio mreže, koju na osobniji način sam odabire. Temeljem toga, pojam publika nadopunjen je pojmom korisnik, ali s drugačijom konotacijom i perspektivom korištenja tehnologija i sadržaja. Medijski primatelji više nisu pasivni članovi jednosmjerne mase, već aktivni pojedinci koji se kreću u jedinstvenim smjerovima. Uvjetni utjecaj u odnosu medij – publika zamijenio je uloge te se publika u većoj mjeri ističe u gotovo istovjetnoj mogućnosti pri kreiranju i selekciji sadržaja te kroz jasnije direktne povratne informacije. Korisnicima se nudi mogućnost da uz primanje raznolikoga sadržaja, sami kreiraju i/ili sudjeluju u oblikovanju multimedijskih formi i informacija te da komuniciraju s disperziranim pripadnicima virtualnih zajednica na više komunikacijskih razina istovremeno. Jednako tako, oni postaju (istovremeno) i proizvođači, ali i primatelji diskursa i izvan interpretacijske razine (svojstvene publici).

Konvergencija medija i inih sadržaja očituje se i oslabljenoj moći te jačanju moći publike i dezinformacija kojima su izloženi. Digitalni su učinci postavljeni na pijedestal socijalnih promjena, koje su publiku izmijenile do evolucijskih razmjera, a pristupi shvaćanju iste, polaze od njihove izrazite autonomije. U skladu s autonomijom, fluidnoj se publici „dodjeljuju“ i svojstva kontrolora sadržaja i aktivnosti pojedinih korisnika. Gledano u cjelini, medijska demokratizacija, posljedično je fragmentirala javnu sferu u kojoj suvremeni mediji imaju umanjenu socijalno integrativnu ulogu. Nadalje, suvremeno novinarstvo u svojem izmijenjenom obliku, smanjuje očekivanja i sve veće zahtjeve publike, koja u želji za sadržajem od vlastitih specifičnih interesa, vrlo lako postaje korisnik i kreator istoga, a novinari, pak, istinitost, objektivnost i relevantnost – temeljne postulate svoje profesije, prikazuju i shvaćaju kao tradicionalne ideale izgubljene u bespuću digitalne ere. U skladu s time, nova javna komunikacija uvjetovana je mnogim dostupnim alatima sudjelovanja u javnom diskursu, koji joj daju obrise egalitarnog procesa u kojem svi mogu komunicirati sa svima.

Medijska je publika istovremeno izložena obilju dezinformacija te uslijed slabe (samo) regulacije medija i nezaštićena od istog, ali je upitna kvaliteta iole dostupnog medijskog sadržaja osigurana i radi brojnih samoprozvanih (ne) medijskih profesionalaca i stručnjaka, ujedno potpunih stranaca, koji iskorištavaju laku dostupnost i otvorenost interneta i zatrpavaju komunikacijsku platformu lošim, odnosno, nekvalitetnim sadržajem i dezinformacijama koje zagađuju informacijski prostor, narušavaju javnu komunikaciju i demokratske procese u društvu. Usporedno, digitalna tehnologija i akceleracija ne utječu samo na oslabljenje kontrole komunikacija na regulativnoj razini, već i na društvene, kulturološke i demokratske čimbenike.

Kompleksne promjene već ostavljaju važne, trajne, čak i revolucionarne posljedice i utiske na publiku jer medijski sadržaj postaje produkt komercijalnih utjecaja te pritisaka i moćnih tehnoloških učinaka, a novinari više nisu u mogućnosti biti jedini i privilegirani proizvođači javnih informacija. I dalje prisutna moć nakladničkih i medijskih kuća vodi ka trendu deregulacije i neizvjesnosti efikasne regulacije medija, a publici se pruža preuzimanje aktivnije uloge u pronalaženju, analizi i distribuciji sadržaja. Uspon, medijskih korisnika stoga nije samo produkt tehnoloških mogućnosti, već i možebitno kolateralna žrtva učvršćene pozicije neoliberalnog kapitalizma i od strane digitalnog globalizma. Istovremeno, participacija publike svakako je utjecala na demokratski proces radi javnog i bržeg elektronskog dosega dezinformacija. Nova tehnološka rješenja također, predmnijevaju i izmijenjene medijske formate, koji s jedne strane poboljšavaju sliku medijskog pluralizma i raznolikosti sadržaja, ali s druge strane direktno narušavaju kvalitetu objavljenoga jer je sadržaj u većoj mjeri istovjetan, „kloniran“ i trivijalan. Slijedom toga, narušavanje i zaobilaženje etičkih normi u izvještavanju, koja nastaju manipulacijom medija, iako nisu nova, digitalizacijom postaju mnogo lakša, ali i teža za otkriti. S tim u vezi, izazovi digitalnih redakcija bi među ostalim, svakako trebali biti usmjereni na osiguravanje i ostvarivanje balansa etičkih normi između privatnosti i profitabilnosti.

No, je li interes za vijesti i medije zaista pao ili se radi o fragmentaciji čitatelja i publike? Iako određeni teoretičari su mišljenja kako online novinarstvu treba dati priliku i vremena da dozrije do pravilnih standarda postavlja se pitanje, je li zaista interes publike za trivijalnim sadržajem nadjačao potrebu za kvalitetnim i analitičkim uradcima? Tko je odgovorniji u tom smislu: publika ili medijski djelatnici? Na koji se način vrši i što je regulacija te kakvi su interesi javnosti u svemu tome, pitanja su na koja brojna interdisciplinarna istraživanja što prije moraju ponuditi jednoznačne premise.

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.