Hrvatsko društvo katoličkih novinara na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2023. raspisuje nagradni novinarski natječaj za mlade.
Tema natječaja je „Umjetna inteligencija i mudrost srca za ispunjenu ljudsku komunikaciju“, a predložene podteme su:
Umjetna inteligencija: sredstvo za napredak čovječanstva ili za otuđenje ljudi?
Algor-etika i njezin odjek u novinarstvu
Kršćansko novinarstvo pred izazovom umjetne inteligencije
Umjetna inteligencija i izazov dezinformacija
Umjetna inteligencija i komunikacija među osobama
Umjetna inteligencija i novinarstvo mira
Društvene mreže kao mjesto susreta ili nerazumijevanja
Medijska reprezentacija starijih osoba
Natječaj je otvoren od 8. prosinca 2023. do 14. siječnja 2024. godine.
Najuspjeliji radovi, prema ocjeni stručnoga suda, bit će nagrađeni: za 1. mjesto sa 150 eura, 2. mjesto sa 100 eura te 3. mjesto sa 75 eura.
Na natječaj se dostavlja napis u obliku jedne od navedenih novinarskih vrsta (osvrt, komentar, reportaža, putopis, crtica, intervju, esej, članak) u dužini od 6000 do 9000 znakova (s prazninama u .doc formatu) do sada neobjavljen (bilo u cijelosti, ili dijelom).
Na natječaju se može sudjelovati i fotografijom koja zorno odgovara temi, odnosno snimkom neobjavljenoga radijskog ili televizijskog priloga ili emisije (.mp3) uz koje je potrebno dostaviti osnovne podatke iz kojih je vidljivo da je sudionik natječaja autor.
Sudionici natječaja uz poslani napis, fotografiju ili snimku trebaju dostaviti i kratki životopis do 100 riječi, te adresu stanovanja.
Na natječaju mogu sudjelovati studenti i mladi u dobi od 18 do 30 godina starosti.
Radove treba poslati do nedjelje, 14. siječnja 2024. godine u 23.59 sati, isključivo elektroničkom poštom na adresu: katolicki.novinari@gmail.com.
Predbožićni susret i duhovna obnova Hrvatskoga društva katoličkih novinara održana je u kapucinskom samostanu u zagrebačkoj Donjoj Dubravi. Kao i za vrijeme ranijih susreta, i ovoga puta je praćenje susreta bilo omogućeno i putem platforme ZOOM, te se tako krug slušatelja proširio na razne dijelove Hrvatske i Slovenije.
Nakon pozdravnih riječi predsjednice Društva, Suzane Peran, uvodni nagovor održao je duhovni asistent fra Jure Šarčević, OFMCap. On je u središte svoga promišljanja stavio naglasak na promjenu slike koju imamo o Bogu, potom misterij utjelovljenja, te istinu o čovjeku. Sve je potaknuo, da u svako, a osobito u ovo vrijeme pripreme za dolazak Gospodnji, shvatimo da što smo bliže Kristu, više smo ljudi.
U ovoj prigodi s okupljenima je osvrt na nedavni jednomjesečni boravak u Ugandi podijelio član Društva Brane Vrbić.
On je posjetio hrvatskoga misionara vlč. Gabrijela Jukića, rodom iz Žepča, koji djeluje u župi Morulem, biskupija Kotido. Vrbić i s. Jelica Jukić, rođena sestra misionara, inače i medicinska sestra, tijekom boravka susreli su se s učenicima i nastavnicima, posjećivali su bolesne, pomagali u svemu što je bilo potrebno.
U uvodnom dijelu, Vrbić je kratko predstavio zemljopisni smještaj Ugande, te se posebno osvrnuo na stanovništvo. Oko 80% je mlađe od 30 godina starosti, a starije osobe gotovo da se ne mogu susresti. Prema vjerskoj pripadnosti oko 40% je katolika, 32% protestanata, 13,7% su muslimani i 11,1% pentekostalci. Župa na kojoj djeluje vlč. Jukić broji oko 40.000 vjernika. Mnoga djeca ne idu u školu zbog udaljenosti i neimaštine. Hrana je skromna, a veliki je problem s vodom. Osim siromaštva, veliki su problem mladenačke trudnoće i AIDS. Usred Afrike nalazi se dispanzer „Mara Jukić“, koji je otvorio hrvatski misionar i nazvao ga po ženi iz Žepča koja je umrla na glasu svetosti.
Vrbić se osvrnuo i na misna slavlja koja se odlikuju radosnim pjevanjem, te posebno naglasio radost na licima djece i svih koji se susreću. „Narod su vrlo drag, veseo, unatoč teškim uvjetima života. Duboko me dirnula Afrika“, rekao je Vrbić.
Posjet hrvatskom misionaru vlč. Gabrijelu Jukiću u Ugandi
Na pitanje prisutnih oko priprema, naglasio je da su pripreme vrlo bitne, jer u suprotnom oni koju odu kao volonteri mogu se brzo razočarati. Prisutne je potaknuo da mole za misionare. „To je nešto što može svatko učiniti. Bio bi sretan, kada bi nakon ovog večerašnjeg susreta, svaki prisutan izmolio barem jednu Zdravo Mariju. Osim molitve, i svaka druga pomoć je dobrodošla, bez obzira kojem misionaru odlučite pomoći.“
Nakon međusobnog tradicionalnog darivanja, susret je završen zajedničkim agape.
Na kraju susreta su članovi Društva potaknuti da tijekom ovoga došašća, prema vlastitim mogućnostima, doniraju za djelovanja misionara u Ugandi.
„Provjeravajte izvore i informirajte se iz više izvora!“
Dezinformacije nažalost postaju kruh naš svagdanji koji nam se servira putem medija. Kako bismo ih što manje konzumirali trebamo upoznati vrste i oblike, alate za provjeru. Osim toga vrlo je važno spriječiti zloupotrebu osobnih podataka do kojih najčešće dolazi jer smo povjerovali dezinformacijama. Kako toga ne bi bilo potrebno se medijski educirati i razgovarati o tome sa stručnjacima. Jedna od njih je izv. prof. dr. sc. Marija Boban, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu koja je bila gošća TV emisije „Vidljivi tragovi“ Splitsko-makarske nadbiskupije. Emisija je emitirana 21. studenoga 2023. na TV Jadran, a potom i na Laudato TV.
Profesorica Boban, često upozorava kako je danas teško doći do „točnih informacija“ te o tome kaže: „Svjedoci smo da je virtualni svijet počeo prevladavati nad realnim svijetom, osobito za mlade i djecu, ali i za starije, najosjetljivije članove društva. Informacije su sve dostupnije, ali i dezinformacije i poluinformacije koje bilo da se ciljano ili nenamjerno prenose preko interneta, koji je kao mediji bez kontrole postao svima dostupan. Wikipedija, koja je jedna ‘enciklopedija’ koju može dopunjavati svatko, pojavljuje se u svim istraživanjima kao i blogovi kojima su autori i nepotpisane osobe. Kad usporedimo mnoštvo stranica, portala, blogova, društvenih mreža dođe nam upitati se što su relevantni izvori i što je definicija informacije same po sebi? Danas se, nažalost, srećemo i s novim oblicima informacijskih operacija tzv. ‘hibridnim ratovima’ gdje se ciljano plasiraju informacije ali i dezinformacije. Svjedoci smo novih ratnih sukoba koji tinjaju neposredno u našoj blizini. Čini nam se da su Rusija i Ukrajina geografski udaljene ali virtualno plasiraju nam se različite informacije iz raznih izvora – putem portala, društvenih mreža i medija općenito stoga se s razlogom pitamo kome vjerovati?! Informacija postaje oružje jer je brža i u skladu s njom djelujete.“
Mediji odgajaju djecu putem informacija koje im se serviraju putem crtanih, igranih filmova… Mediji stvaraju novu kulturu „medijsku kulturu“, a ono što nam nedostaje je više „medijske pismenosti“, da bismo znali kako koristiti medije i kako ih razumjeti. Stoga prvi savjet koji daje studentima kako bi došli do što toč(nij)ih i relevantnih informacija je da se informiraju iz više izvora.
Uz to ono što bismo svakako trebali mi u Hrvatskoj napraviti po pitanju medijske pismenosti je uvesti više radionica od predškolske dobi jer to nije sastavni dio obrazovnih strategija niti obvezni dio školskih kurikuluma. Svaka škola za sebe donosi svake školske godine novi kurikulum, a bilo bi preporučljivo uključiti edukacije i radionice o temi medijske pismenosti kao sastavni dio. Možemo se složiti s profesoricom Boban i upitati: „Zašto to ostaviti isključivo kao preporuku? Zašto to ne uvesti kao obveznu temu?“ Kao primjer navodi građanski odgoj o kojem se često govori, a sigurnost na internetu je svakako tema koja je primjerena djeci. „Informiranje putem društvenih mreža i portala, novih medija je svakako jedan dio te sigurnosti. Ne možemo zanemariti da djeca ali i stariji ne razumiju sve opasnosti koje im vrebaju na internetu. Tu možemo govoriti i o računalnom kriminalitetu ali i o nizu opasnosti koje vrebaju jer primjerice građani daju svoje osobne podatke ne relevantnim stranicama, osobama. Dovode se u opasnost jer nemaju dovoljnu razinu medijske pismenosti kako bi razlikovali relevantan izvor od nerelevantnog“, upozorila je prof. Boban koja se godinama bavi temama informacijske sigurnosti, zaštite podataka poglavito zaštite osobnih podataka što je jedna od ključnih tema od donošenja Opće uredbe o zaštiti podataka.
Od stupanja na snagu, 25. svibnja 2018., Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka (poznatije kao GDPR – General Data Protection Regulation) i Zakona o provedbi Opće uredbe o zašiti osobnih podataka, moderniziran je regulatorni okvir na europskoj razini i ujednačen pravni okvir zaštite osobnih podataka u cijeloj Europskoj uniji s ciljem učinkovite zaštite podataka građana u digitalnom okruženju. Najznačajniji iskorak jest “pravo na brisanje”, naglasila je prof. Boban te dodala: „Načelo ovog prava je omogućiti pojedincima da zatraže brisanje ili uklanjanje osobnih podataka ukoliko nema uvjerljivog razloga za njihovu obradu, čak i ako su dali privolu za obradu podataka. Ako želite izbrisati svoj Facebook profil – to je vaše pravo. To ne znači deaktivacija profila, već brisanje svih podataka na njemu o vama u roku od 30 dana. Ili ako je tražilica povukla vašu fotografiju s nekog vašeg profila. Uvijek dajem savjet da bude zaključan osobni profil na društvenim mrežama ako nemate poslovni profil odnosno financijski interes kod otvorenog profila. Internetske tražilice direktno povlače i spremaju podatke – sve što je javno objavljeno, pa i kad je zaključan profil povući će profilnu fotografiju osobe koja je javna te će biti javno dostupna u svim pretraživanjima vezano uz dotičnu osobu.“
Ono što često medijski stručnjaci, ali i policija upozoravaju je da roditelji ne bi trebali objavljivati fotografije svoje maloljetne djece na internetu, osobitone stavljati da su javno dostupne. Primjerice, kada objave fotografije svoje djece prvog dana škole ili vrtića ispred škole/vrtića mogu ga izložiti fizičkoj opasnosti jer ga netko zlonamjeran može locirati. Treba nadalje poučavati djecu da ne daju svoje podatke nepoznatim osobama, da ne komuniciraju s nepoznatim osobama na društvenim mrežama. Nažalost imamo sve više prisutnu problematiku pedofila i onih koji vrebaju djecu s lažnih profila ili lažnom fotografijom nastoje pridobiti njihovo povjerenje dajući lažne informacije o sebi. To je, također, jedan od oblika dezinformiranja, naglasila je prof. Boban dodavši da se u pravilu ne možete vjerovati svemu na internetu. Mladi osobito u vrijeme adolescencije traže podršku u nekom „vršnjaku“ na internetu. Problem je kada se ostvari kontakt koji nakon određenog vremena prelazi u konkretan dogovor i susret s nepoznatom osobom, s osobom koju je upoznao preko interneta, a roditelj o tome nije informiran. Zato je važno razgovarati s djecom o društvenim mrežama i medijima, o njihovoj sigurnosti na internetu te ih kontinuirano upoznavati s rizicima koje donosi Internet.
Građani moraju znati kako bi zaštitili svoja prava, odnosno spriječili zloupotrebu osobnih podataka da ne smijuolako davati privole o dostupnosti svojih podataka kad ispunjavaju ankete ili sudjeluju u nagradnim igrama i sl. Ako se to dogodi, istaknula je prof. Boban, važno je znati da imamo nadležno tijelo Agenciju za zaštitu osobnih podataka (azzo.hr) s kojima se možemo savjetovati jesu li naša prava ugrožena i oni postupaju prema trećim tijelima. Nedavno smo imali prvi značajan postupak s visokom kaznom 2-4% godišnjeg prometa. Najnovija kazna je prema EOS Matrixu, Agenciji za naplatu potraživanja pet i pol milijuna eura.
Ne samo da se često u medijima krši pravo na privatnost, sve češće se krši pravo na istinito informiranje. Jedan od temeljnih postulata je da vijest mora biti istinita ili nije vijest. Međutim, nažalost sve češće je lažna vijest tema razgovora o vijestima. Mediji prema Zakonu o medijima imaju postulat informiranja. Ono što je bitno da glede etike, koja je uz Zakon nešto što je nužno, moraju provjeriti informaciju prije objave. Nerijetko se dogodi da se objavi pogrešna informacija. Naravno osoba ima pravo na ispravak prema Zakonu o medijima i na objavu demantija poslije u samom mediju. Primjerice, u srpnju ove godine mediji su se raspisali da slovenski svećenik Marko Ivan Rupnik, koji je „optužen za fizičko i psihičko zlostavljanje brojnih redovnica“, „kani doseliti u Splitsko-makarsku nadbiskupiju“. Pri objavi te vijesti pozivali su se na Catholic News Agency. Na tu vijest u medijima reagirala je Splitsko-makarska nadbiskupija priopćenjem za medije (koje je objavila i na svojim internetskim stranicama) u kojem između ostaloga piše: „Na ured Splitsko-makarske nadbiskupije nije stizala nikakva molba, a ni preporuka u svezi sa slučajem Marka Ivana Rupnika. Stoga je nejasno temeljem čega su pojedine tiskovine objavile na svojim stranicama obavijest o ‘doseljenju’ Marka Ivana Rupnika u Splitsko-makarsku nadbiskupiju.“ Mediji su objavili demanti, odnosno priopćenje Nadbiskupije.
Međutim, često puta se u praksi događa da mediji ne objave demanti. Prof. Boban ističe da u tom slučaju imamo „zakonsko pravo podnijeti kaznenu prijavu i sukladno tome imate pravo na pokretanje građanske parnice te traženje odštete. Problem je može li ta odšteta, ma koliko visoka bila, nadoknaditi realno počinjenu štetu? To je realno pitanje. Nerijetko se događa da ljudi ne razlikuju istinitu vijest od lažne. U našem narodu bio je postulat istinitosti, imali smo samo državne medije. Današnji mediji su privatni, prema tome odražavaju mišljenje vlasnika ili urednika koji kreira naslov i odabire fotografiju. Svakako je savjet ako dajete izjavu u medijima da tražite autorizaciju teksta odnosno vaše izjave. Novinar nema obvezu poslati cijeli tekst, niti ‘opremu’ odnosno fotografije i naslov (iako je to dobra praksa) ali vi imate pravo autorizirati dio teksta koji se odnosi na vašu izjavu. Nažalost moram reći da ponekad ljudi ne čitaju dalje od naslova i fotografije. Naslovi se danas smatraju ‘click baitovima’ koji nemaju veze sa sadržajem, ali se zaključak donosi iz samog naslova i prije čitanja članka.“
Istraživanja pokazuju da se petina mladih informira putem društvenih mreža, a najviše dezinformacija pronalaze na internetskim portalima i društvenim mrežama. Stoga je važno da se informiraju iz više izvora, naglasila je prof. Boban te upozorila: „U ovom trenutku za mlade društvene mreže su im najveći, najčešći dnevni izvor informiranja, uključujući TikTok i podcastove (gdje slušaju razgovore o temama koje ih zanimaju). Osjetljivo je što danas imamo mnogo osoba koje se predstavljaju „stručnjacima“ za određene teme i područja a nemaju formalne reference niti publika ima načina to provjeriti. Mediji pak imaju i obvezu provjeriti podatke o osobama koje pozivaju za razgovor kao stručnjaka o pojedinoj temi. Onaj tko ne poznaje problematiku, ne može donijeti kritičko mišljenje jer ne poznaje temu tako da nažalost prihvaća netočne informacije kao činjenice…“
Pravo novinara, glavnog urednika, urednika i autora objavljenih priloga da odbije dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju ima namjeru objaviti, štiti se prema Zakonu o medijima na specifičan način. Naime, „novinarska tajna“, termin koji je uvriježen za takav oblik čuvanja informacija, razlikuje se od profesionalnih tajni po tome što je ona samo pravo, ali ne i obveza. Međutim, ima novinara, voditelja, urednika emisije koji dobiju informacije bilo anonimno ili potpisano a nisu provjerili te informacije ili misle da su točne i iznose ih putem svoga medija a pri tome o nekome iznesu neistinu. U tom slučaju najprimjerenije bi bilo javno se ispričati, istaknula je prof. Boban te dodala: „Zakon obvezuje novinara da službeno kontaktira osobu s upitom. Prema Zakonu, novinar, voditelj, urednik može odgovarati za iznošenje neistine. Građani su danas najzainteresiraniji za pikanterije iz nečijega života, što je nažalost postala vijest bez obzira koliko poseže u privatnost osobe. A vijesti, kao primjerice, crna kronika, sa zadnjih stranica pisanih medija postali su naslovnice medija i portala.“
Osvrnuvši se na kraju na umjetnu inteligenciju kao izvor informacija prof. Boban je naglasila da je ona „intrigantno novo područje koje nije zakonom definirano, regulirano a realno predstavlja problem. Sama umjetna inteligencija je softver – aplikacija koja dok se zakonom ne regulira realno ne može niti prijeći u širu uporabu. S druge strane, prisutna je i bojazan da će kao i internet prerasti granice onoga čemu je kao softver bio namijenjen. Umjetna inteligencija ima pozitivne i negativne strane, daje niz mogućnosti uporabe primjerice u liječenju i medicini ali s druge strane, može se koristiti i kao sastavni dio unaprjeđenja naoružanja kod navođenja dronova. Nužno je svakako stvoriti zakonski okvir uporabe umjetne inteligencije s ciljem zaštite i djelovati preventivno. S druge strane, umjetna inteligencija koristi informacije dostupne na internetu pa se postavlja i pitanje intelektualnog vlasništva – poglavito autorskih prava. Možemo kazati da je to definicija problematike i samog interneta.“ Mnogi kršćani se pitaju je li ChatGPT od Boga, a milijunima taj chatbot piše propovijedi, eseje, članke. S pravom se pitamo što kršćani trebaju znati o ChatGPT-u i bismo li se trebali zabrinuti?
Zaključujemo zajedno s prof. Boban da se može koristiti sve što je dostupno na internetu ali uz navođenje izvora odakle se preuzelo i datuma kada su se preuzeli podatci s interneta. Potrebno je poznavati izvore informacija i svakako informirati se iz više izvora. Primjerice, pratiti više različitih medija i portala s dnevnim vijestima (analizirajući teme i relevantnost sadržaja i sudionika u medijima) istovremeno pratiti postoje li razlike u izvještavanju. Kroz nekoliko dana praćenjem medija može se steći kritičko mišljenje o relevantnosti medija, osoba koje kontaktiraju i stručnjaka za određene teme i područja… Moramo biti svjesni kako živimo u suvremenom informacijskom društvu i pred svima nama je „cjeloživotno učenje“ budući da se informacijske i komunikacijske tehnologije u digitalnom okruženju svakodnevno razvijaju.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Jesu li teologinje marginalizirane i trivijalizirane u medijskom izvještavanju o pandemiji korona virusa? –izvještavanje hrvatskih crkvenih i svjetovnih medija
Suvremeni mediji u socijalnom kontekstu – s jedne strane – važno mjesto polemika i izvori informiranja, izražavanja različitih stavova te stvaranja oprečnih mišljenja, a s druge strane i platforme kreiranja heterogenih sadržaja dostupnih disperziranim korisnicima, tijekom globalne pandemije koronavirusa, pokazali su se neophodnom i konvergiranom platformom ne samo za prijenos važnih i vrijednih informacija o COVID-19, „mjestom susreta“, dijaloga, ali i mnogih prijepora. S obzirom, kako su mediji kao „ogledalo društva“ imali središnju ulogu u pravovremenom i točnom informiranju javnosti o pandemiji, postavljaju se brojna pitanja, među ostalim, temeljem kojih su kriterija odabirani sugovornici i govornici u medijima i jesu li određene skupine marginalizirane nauštrb drugih?
Val kretanja, proliferacije, utjecaja i posljedica pandemije, koji je, prema određenim spoznajama, zabilježen još u studenom 2019. globalno se intenzivirao od siječnja 2020. i službeno u Hrvatskoj trajao do 11. svibnja 2023.
postavio je u javnom diskursu i određene kontroverze – oblikovane različitim teorijama i perspektivama – te ujedinio, ali istovremeno i podijelio javno mnijenje oko donesenih odluka. Pandemija je utjecala na mnoge sfere društvenoga i političkoga djelovanja, a očita intenzivna i ponešto drugačija javna komunikacija, ophođenje vlasti i odgovornih dionika prema građanima, djelomično i na stil medijskoga izvještavanja i nastanak infodemije te istovremeno pružanje specifičnoga medijskoga tretmana određenim (odabranim) akterima. Položaj vjerskih zajednica u svjetovnim medijima pokazao se neatraktivnim dionikom u raspravi i usuglašavanju oko eventualnih prijepora u vezi s implicitnim odlukama, koja su se doticala i (zaštite) ljudskih prava te tako eksplicitno stvorila polarizaciju javnoga mnijenja. Jednako tako, medijsko izvještavanje o pandemiji djelomično je upitne kvalitete, s manjkom analitičnosti jer je prednost davana brzini raspačavanja (neprovjerenog) sadržaja, oblikovanju tema kroz prizmu senzacionalističke i trivijalne dimenzije, a sve kako bi se „napetost“ publike (o)držala na zavidnoj razini.
Štoviše, medijska je klasifikacija, pandemiju uokvirila i stvorila distinkciju među pojmovima, koji su eksplicitno predstavljali virus misterioznim, smrtonosnim i ubojitim, ignorirajući preporuke strukovnih udruženja, koji su ukazivali da se „emotivnom obojenošću“ i ideološki te vrijednosnim porukama može stvoriti privid straha i tjeskobe među publikom. Slika oboljelih u svjetovnim medijima u većoj je mjeri bila oslonjena na »etiketu« drugačijih, a donošenje regulatornih mjera i odluka kao osuđujućih akcija kroz koje su oboljeli imali smanjenu mogućnost javnih istupa u svoje ime, jednako, kao i oni i one koji se zalažu za jednakost ljudskih prava, među koje, spadaju i teologinje, znanstvenice i teološki naobražene vjernice. Govoreći o važnosti i ulozi žena u Crkvi i društvu općenito, 2015. godine papa Franjo je istaknuo kako je „došlo vrijeme da se žene ne osjećaju, kao gošće, već potpune sudionice u različitim prilikama društvenoga i crkvenoga života“. Vjerske su zajednice pa posljedično i međuvjerski dijalozi i teološki pristupi, u objavama svjetovnih medija, bili marginalizirani i djelomično obilježeni političkim konotacijama te se premalo čuo glas vjernica, osobito, onih teološki naobraženih.
Takav medijski tretman, svakako je u disperziji ne samo sa smjernicama strukovnih udruženja o načinu izvještavanja u uvjetima kriznih situacija (usp., točno, provjereno, precizno, odgovorno i iole oprezno izvještavanje, bez senzacionalizma i širenja panike uz ohrabrivanje publike da izbjegavaju zarazu uz uravnoteženo rodno i socijalno izvještavanje UNICEF, 2020), već i spram posljednjeg popisa stanovništva iz 2021. godine, koji pokazuje kako vjernici čine većinu stanovnika Hrvatske. Najveći se dio njih (78,97 %) odnosi na katolike, a Katolička crkva je, kao što pokazuju brojna istraživanja, dugi niz godina, institucija, kojoj građani u Hrvatskoj ponajviše vjeruju za razliku od povjerenja koje gaje prema medijima. Samim time, razvidno je kako bi teologinjama i teolozima trebao biti omogućen „ulazak“ i u svjetovne medije da sa stajališta interdisciplinarnosti progovaraju o socijalnoj zbilji. Odnos Katoličke crkve prema medijima je usmjeren na percepciju ih kao „čudesnih sredstva i darova Božjih koji se mogu koristiti za dobro i za zlo“ (Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije, 2000: 18). Najvažniji bi stoga cilj medija u cijelosti trebalo biti izbjegavanje zla (laži) i „djelovanje prema rastu zajedništva i napretka ljudskoga društva“, dok je uloga vjerskih medija prevladavanje predrasuda i gospodarskih, političkih i kulturnih podjela među ljudima i narodima (Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja, 2002: 2), a u kontekstu pandemije riječ je prije svega na usmjerenost prema istini i „kreativnosti zajedništva i ljubavi“.
Pandemija virusa korona uzrokovala je medijski deficit (ne samo smanjene distribucije tiskanih izdanja pa se navika korisnika intenzivirala u virtualnom prostoru), već su portali i društveni mediji (po)služili i kao platforma za brzo (nekontrolirano i opasno) širenje dezinformacija i netočnih vijesti, a medijske manipulacije ili manipulacije medijima bile su prominentan prijepor. Iako „virtualna demokracija“ te simplifikacija informacija znači i vrlinu jednostavnog prijenosa sadržaja disperziranoj i heterogenoj publici, ona nikako ne smije prevladati nad temeljnim postulatima medija i njihove društvene odgovornosti. S time u vezi, riječ je o vijestima koje potiču na klikanje, reagiranje i dijeljenje, a koje su temeljene na emocijama pa su tako „odlične“ indicije za medijske manipulacije. Mnoge manipulacije nisu uočljive publici jer su vješto utkane u sadržaj. Budući da, sadrže stavove, komentare i mišljenja o određenoj temi, publici se podastiru i vrijednosni sudovi autora. Nadalje, tehnike medijske manipulacije jesu bile i pojednostavljeno izvještavanje, prikazivanje samo jedne strane događaja, namjerno izostavljanje i/ili lažiranje činjenica, odabir neadekvatnih sugovornika i zanemarivanje relevantnih informacija.
U tom smislu, nedostatne i neprovjerene te netočne informacije i dezinformacije, koje su prikazivale, među ostalim, posljedice bolesti, kontekst i razloge uvođenja određenih mjera, utjecale su i na infodemiju u kojoj je epidemija objavljenih vijesti o virusu „gušila“ vjerodostojne i točne sadržaje. Nadalje, takav način medijskog ophođenja, možebitno je oblikovao medijske identitete, otkrivajući identitete te relativizirajući pojedince, s osobitim obzirom na predrasude spram oboljelih, ali i onih, koji su odluke donosili te osuđivanja u vezi s virusom, njegovom transmisijom i utjecanjem na daljnje širenje. O potrebi ukazivanja i na taj medijski prijepor u kojem se lažnim sadržajima diskreditiraju akteri i medijski korisnici, zatim o globalnom sprječavanju trenda (rapidnog i sustavnog) širenja lažnih vijesti te na pitanje novinarske etike osvrće se i poglavar Katoličke crkve papa Franjo i Crkveni dokumenti, čiji su naputci usmjereni prema jačanju uloge katoličkih medija u javnom diskursu, ohrabrivanju katoličkih novinara u borbi protiv dezinformacija i njihovog preuzimanja odgovornosti za provjeru informacija (Poruka pape Franje za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije), a sve u okviru promicanja konstruktivnog dijaloga, kao jedne od tri temeljne zadaće Crkve u odnosu na medije.
Jednako tako, ograničavanje javnog prostora na određene sadržaje i osobe, getoizacijom vjerskih tema isključivo u specijaliziranim emisijama i prilozima, jasno se utjecalo na repliciranje pristranosti, kontradikcija, predrasuda i društvenih stereotipa u vezi s ulogom Katoličke crkve u društvu, kao i pozicijom, koju žene u suvremenom društvu uživaju te svrsi žena u teologiji i društvu općenito. S time u vezi, vjerske teme, pitanja i stajališta u jeku pandemije, o kojima je bilo prikladno da govore i istupaju i teologinje i vjernice općenito iz perspektive njihova doprinosa razumijevanju Crkve i naučavanja (a, ne samo komentiranje tradicije, običaja i lakših tema), medijski su djelatnici personalno uokvirili kroz ulogu Alemke Markotić, ravnateljice Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihavljević i praktične vjernice, čiji su nerijetko javni istupi (u većoj mjeri u svjetovnim medijima) bili usmjereni i prema pitanjima vjere u životima pojedinaca. Uredništva katoličkih glasila, teologinjama je dalo gotovo ravnopravni medijski status, kao i teolozima te su ih uključivali i u one teme, koje su se neposredno odnosile na svakodnevicu ljudi za vrijeme pandemije, ali i prije „prodora“ virusa. Potonja je situacija pak, katoličkim medijima (osobito tiskanim) poslužila kao platforma za evangelizaciju i širenje perspektiva u dijalogu s teologinjama, praktičnim vjernicama i stručnjakinjama. Pandemija je u hrvatskim katoličkim medijima i religijskim emisijama javnoga servisa bila obrađivanja iz šire perspektive i kroz pitanja mira, međuvjerskog dijaloga i zalaganja za ljudska prava te se temi pristupalo povezujući ju s drugim osjetljivim društvenim i političkim problematikama, poput obiteljskog nasilja, statusa izbjeglica i migranata te porasta psiholoških problema.
Valja istaknuti i kako se selektivna medijska vidljivost teologinja, može smatrati oblikom suvremene diskriminacije koje su mediji potaknuli s doziranjem njihova prava na javne istupe u vezi s objektivnim i važnim formama, poput informiranja i educiranja te prenošenja zaključaka i smjernica katoličkoga nauka. S time u vezi, ponuditi medijski prostor teološko naobraženim vjernicima, konkretno, vjernicama, značilo bi širenje dimenzije otvorenosti i ravnopravnosti u medijskom diskursu, što crkveni dokumenti na mnogo mjesta potiču i ponavljaju (Ivan Pavao II. Pismo ženama, 1995; Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije, 2002: 10).
Konačno, drugačiji medijski pristup svjetovnih i katoličkih medija, indicija su za promišljanje o pitanjima i perspektivama shvaćanja važnosti uvrštavanja obrazovanja za medijsku pismenost u obrazovni kurikulum te javno propitivanje učinkovitosti primjene zakonskih regulatornih okvira u kontekstu medijske kulture u uvjetima suvremenog multimedijskog okruženja.
Tekst: Anja Raguž Foto: craiyon.com
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
