Rekli bi povijest se ponavlja, iako ima i ona kako je „povijest učiteljica“. Ali izgleda, da ni kad je Božić u pitanju nismo baš puno naučili, iako se „on ponavlja“ već više od 2000 godina.
Scene iz serije „Malo misto“ s kraja 70-ih godina prošloga stoljeća kao da i danas vrijede. „Napredna“ Anđa ima spremne odgovore sinu zašto i oni ne mogu slaviti Božić, da bi on na kraju iskreno dječje zaključio kako je bolje biti „nazadno dijete, jer će dobiti dva dara“. Rekli bismo da, danas ima puno onih „nazadnih“, jer se slavi na sve strane, a o darovima da i ne govorimo. U već spomenutoj epizodi, kratkoj lekciji odlučne Anđe, prethodila je i njezina rasprava s mužem koji čezne za bakalarom i fritulama. Na što opet ona ima spreman odgovor, te dodaje kako je Božić kao i drugi, radni dan. Za razliku od tada, danas je Božić neradni dan u kojem uživaju svi!
Ne samo to: kao da je ponovno krenulo natjecanje koja će tvrtka dati veće božićnice. Normalno, božićnica se nitko ne odriče, iako korijen nekako vuče kako bi to rekla Anđa „nazadnima“.
Božić kao sama svetkovina je iza nas. No, i dalje smo u božićnom ozračju, božićnom osmini. Ali ako izađemo iz naših domova i crkvi, onda smo još u adventu, i to ni više ni manje nego do 6. siječnja do kad u dobrom dijelu naših gradova traju „adventi“ ili adventski sajmovi, a tek bi se možda na prste jedne ruke moglo nabrojati one koju su se ipak ohrabrili, pa ih nazvali božićnim. Možda bi pak najispravnije bilo onda jednostavno to nazvati „prosinac u gradu“.
Bacimo li pogled na Beč, na koji se volimo pozivati kao uzor, za primijetiti je, kako je njihov glavni božićni sajam kod Gradske vijećnice zatvorio vrata 26. prosinca. A drugi na raznim trgovima u gradu su mahom završili već 23. prosinca.
Uz ovu temu nije naodmet još jednom podsjetiti, na čestitanje. U javnom prostoru mahom se čestitaju blagdani. No, zanimljive su i kombinacije u kojima naslov sugerira upravo „blagdane“, no kad se pročita koji redak odjednom se pojavljuju npr. božićni i novogodišnji praznici. Kao da se zazire od čestitanja Božića vjernicima koji 25. prosinca slave Svetkovinu Rođenja Isusova. Ne zaboravimo, 25. prosinca Božić ne slave samo katolici, već i vjernici Bugarske pravoslavne crkve, te vjernici raznih protestantskih denominacija. Možda je nekima promaknula vijest, da od ove godine i većina Ukrajinaca slavi Božić upravo 25. prosinca, a Hrvatska je privremena domovina nekih od njih.
Kad govorimo o slavlju Božića, dobro je spomenuti i tekst objavljen na jednom portalu o zemljama u kojima se ne slavi Božić, odnosno gdje je to zabranjeno. I tu nailazimo na neke čudne usporedbe. Tako se navode zemlje u kojima je uz Božić zabranjeno slaviti i „Noć vještica“, te Valentinovo. Možda ne bi bilo loše da su autori tekstova, ako su oni već autorski, a ne jednostavno prevedeni, objasnili razlike između ova tri „događanja“. Na ovaj pak način, ne samo da stavljaju „kruške i jabuke“ zajedno, već i na pomalo čudan, tj. iskrivljeni način oblikuju javno mijenje.
Autoru ovih redaka, je proteklih dana još jedan natpis pobudio zanimanje: „Božićni hitovi i statistika! Zašto ne?“. No, ono što može zabrinuti naše glazbenike, je činjenica da prema tekstu unatoč svoj ljepoti hrvatskih božićnih pjesama, a na koje smo vrlo ponosni, niti jedna nije hit. Iz napisa ćemo saznati i koliko je porasla potrošnja šećera u odnosu na godinu ranije (19%), ali i koliko je vozača (po spolu) bilo 2022. godine. Također, napis sugerira kako je jedan od najvećih izazova pred Božić kupnja jelke. Ali odmah slijedi podatak da je u prošloj godini površina zasađenih božićnih drvca bila 414 hektara. U ozračju Božića, ubačen je i podatak koliko u Hrvatskoj ima onih s prezimenom Mraz i Božić.
Kad je riječ o Božiću, mnogi su pozdravili postavljanje jaslica na Trgu sv. Marka. Zaista lijep prizor u centru grada. No, dobro se prisjetiti kako smo 2000-ih godina imali prizore jaslica i na glavnom zagrebačkom trgu.
Dakako, mogli bi se još puno toga nabrojati pod temu „što nam se podvlači uz Božić“, kao npr. interpretiranje u raznim medijima poruka hrvatskih biskupa, koji kao i uvijek pozivaju da se vratimo sebi i smislu Božića. Da, svi smo za veselje (i darivanje), no zaboravljamo „da nema Isusa ne bi bilo ni adventiranja, ni božikovanja“.
Marija Belošević
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Novi izazovi i prilike pred Crkvom s obzirom na nastavu vjeronauka u Hrvatskom obrazovnom sustavu
Vjerojatno najspasonosniji odgovor na pitanje kako stati na kraj dezinformacijama i malinformacijama u medijskom prostoru, pa tako i po pitanju vjerskih tema, jest u medijskoj pismenosti samog primatelja informacija, prije nego li u različitim sustavima za provjeru činjenica. Ne mislim da je tako zato što bi takvi sustavi bili neefikasni – naprotiv, mogu se učiniti jako efikasnima u prepoznavanju i označavanju dezinformacija – nego zato što ne vidim kako bi mogli riješiti problem koji je nastao upravo u prostoru brzih i lakih informacija čija je istinitost i neistinitost nevažna, ili manje važna od osobnih emocija i uvjerenja, sve dok je mozak čitatelja-gledatelja opijen plavim svjetlom ekrana koje mu sve više diktira raspoloženje. Neki autori idu čak toliko daleko da govore i o post-truth, post-factual eri, a liječnici sve više govore o ovisnosti o društvenim mrežama. Najviše što sustavi za provjeru činjenica mogu u takvom prostoru učiniti jest da istina prevlada, ali ne i da oslobodi.
Rijetki se danas ne slažu s potrebom da se upravo medijska pismenost kao najefikasniji alat u borbi protiv dezinformacija uvede u obrazovni sustav. Za očekivati je da će aktualni projekti i rasprave o medijskoj pismenosti, dubinska skeniranja i intervjui sa sudionicima na više razina u obrazovnom sustavu i prakse drugih zemalja biti osnova i za uvođenje programa medijske pismenosti i u Hrvatski obrazovni sustav u kojem sudjeluje i Katolička crkva kroz nastavu vjeronauka u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. To Crkvi otvara prostor za sudjelovanje u razvoju programa medijske pismenosti, sudjelovanje u kreiranju načinu na koji će se oni provoditi u obrazovnom sustavu kojemu Crkva treba dati svoj poseban doprinos, svakako, ne bi smjela izostati i propustiti priliku tamo gdje ima što pružiti. Prisutnost u obrazovnom sustavu, prvenstveno kroz nastavu vjeronauka ali i šire, valja iskoristiti i za medijsko opismenjavanje mladih u smislu medijske pismenosti u vjerskim temama. Ovo naravno stavlja nove izazove pred Crkvu i vjeroučitelje. U prvi plan stavlja njihove digitalne kompetencije, obrazovanje i pedagoške vještine za poduku medijske pismenosti.
Tezu da je medijska pismenost ključ za povećanje otpornosti mladih pri korištenju medija potkrepljuju i etnografska istraživanja. Rezultate jednog takvog istraživanja opisao je Julian McDougall u članku “Medijska pismenost protiv lažnih vijesti: kritičko razmišljanje, otpornost i participacija građana.” (Medijske studije, vol. 10, br. 19, 2019.). Istraživanje je okupilo istraživače iz SAD-a i UK-a i veliki broj ključnih dionika, novinara, nastavnika, učenika, knjižničara i informacijskih stručnjaka, a uključivalo je intervjue s dionicima iz različitih područja, radionice te opsežan pregled literature, politike, pedagoške prakse i postojećih obrazovnih resursa. “Nalazi ove etnografije potvrđuju da kritička medijska pismenost, ako je prihvaćena kao obavezan predmet u školama i podučava se kao dinamična pismenost, može bolje pripremiti mlade građane da budu otporni na ‘informacijske poremećaje’ (Wardle i Derakhshan, 2017.) nego djelovanja koja nastaju kao reakcija na medijski poticaj (kao što su provjera činjenica i verifikacijski alati) te mali projekti koji se primarno fokusiraju na kompetencije.” (McDougall, 2019., str. 45.)
Na temelju istraživanja McDougall članak zaključuje s tri preporuke koje možemo sažeti u:
Umjesto stvaranja okvira kompetencija za medijsku pismenost, kao da je riječ o neutralnom skupu vještina za građane, medijsko obrazovanje treba učenicima omogućiti primjenu kritičkog naslijeđa medijskih i kulturoloških studija te obrazovanje za pismenosti u suvremenim medijskim ekosustavima;
Medijsko obrazovanje mora usvojiti dinamičan pristup medijskoj pismenosti i povećati iskustvene i refleksivne aspekte medijske prakse u kurikulumu.
U kurikulum obrazovanja za medije moramo dodati kritičko istraživanje društvenih medija, algoritama i velikih podataka, popraćeno primijenjenim i praktičnim učenjem o njihovoj upotrebi za društvenu pravdu kako bi se usprotivili daljnjoj komercijalnoj i političkoj zlouporabi medija. (McDougall, 2019., str. 43.)
Digitalno novo doba u kojem se mladi danas rađaju i žive nije u naše vrijeme obuhvatilo najširi krug osoba, pa tako i osoba unutar Katoličke crkve s obzirom na njihove digitalne kompetencije (vidi istraživanja: Jelečanin 2017., Palac 2014.), što ne treba umanjivati potrebu da se odgovori na izazove vremena. Crkva jest spremno prigrlila izazove i potencijale digitalnog doba, kao i onomad tiskarskog stroja koji se brzo stavio u funkciju evangelizacije. Kada govorimo o medijskoj pismenosti Crkva je prva zapazila i reagirala na opasnosti novih medija (najprije filma i televizije) s obzirom na njihov narativ koji valja znati čitati. Isusovac John Culkin (1928. -1993.) začetnik je medijske pismenosti u Sjedinjenim Američkim Državama 60-ih godina prošlog stoljeća uz sestru Elizabeth Thoman (1943.-2016.) posebno značajnu za razvoj “faith-based media literacy”. S obzirom na okretanje Katoličke crkve dijalogu s medijima veliki iskorak daje Drugi vatikanski koncil i dekret Inter Mirifica koji prvi prepoznaje i dobro i loše u korištenju medija, govori o dužnostima sudionika u komunikacijskom procesu, o dužnostima članova Crkve kao i javne vlasti na području medija. Inter Mirifica naglašava važnost obrazovanja komunikatora, ali i primatelja informacije, prepoznaje i potrebu organiziranja Crkve na medijskome području. Nakon Koncila, oslanjajući se na dekret Inter Mirifica, objavljena je 1971. pastoralna instrukcija Communio et progressio koja daje teološku puninu katoličkom govoru o medijima koja je nedostajala u dekretu Inter Mirifica, ali i konkretne obrazovne upute katoličkim školama kako bi se usvojila načela korištenja sredstava društvenog priopćavanja. Valja podsjetiti kako Crkva u izradi ove instrukcije nije propustila uključiti različite medijske stručnjake i obuhvatiti široko područje problema u svijetu medija, te da je nastojala dati adekvatna rješenja koja i danas mogu biti dobar temelj za izgradnju dijaloga Crkve i medija.
Pojavom različitih društvenih mreža medijski izazovi od Drugog vatikanskog koncila su strahovito porasli i izmijenili se, ne samo u svojoj sveprisutnosti nego i u biti odnosa kreator-korisnik informacija. Komunikacija je sada dvosmjerna i više nije hijerarhijska. Stoga se Crkva danas, i uvijek iznova, treba odvažiti na putovanje “digitalnim kontinentom”, kako je papa Benedikt XVI. nazvao internetski prostor. U komunikacijskom smislu takvi mediji mogu doprinijeti i unutarcrkvenom povezivanju na više razina te svakako biti mjesto susreta s mladim vjernicima, što je najveća prednost evangelizacije na “digitalnom kontinentu”. Internet i društvene mreže novo su i najjače sredstvo današnje evangelizacije te im je potrebno posvetiti posebnu pozornost. Drugi vatikanski koncil otvara vrata za put Crkve u medijskom svijetu. Neki njeni pastiri danas hrabro i bez straha navješćuju u tom svijetu, drugi, oni koje je zaobišla digitalna revolucija, iz nepovjerenja ili nedostatka znanja zatvaraju svoja vrata pred medijima, odnosno pred javnošću, ali isto tako, često nesvjesno, i pred mladim vjernicima.
Izazov za Crkvu je velik i s obzirom na tenzije između svijeta punog religija i vjerovanja i nemogućnosti (ili izgubljene mogućnosti) kreatora javnog prostora da govore o vjeri. S obzirom da dezinformacije u medijima ne zaobilaze vjerske teme, dapače, “vole” ih, teško je za očekivati da će se netko odazvati u obranu vjerskih istina prije samih vjerskih zajednica.
S druge strane, ako je jedna od najvažnijih zadaća formalnog i neformalnog obrazovanja otkrivanje poveznica u kulturi, što se kroz obrazovni sustav prvenstveno provodi kroz nastavu Hrvatskog jezika, onda i Vjeronauk, koji u kulturu unosi poveznice s kršćanskom tradicijom i vjerom, treba stajati, što se Hrvatske tiče, odmah uz Hrvatski jezik. No, s obzirom na aktualne rasprave i projekte i na kraju samu nakanu države da se u obrazovni sustav uvedu programi medijske pismenosti, čini se da Katolička crkva ne sudjeluje šire nego li što svoje sudjelovanje može vidjeti kroz samu nastavu Vjeronauka. Ako ništa drugo, Crkva bi se mogla okoristiti rješenjima i programima medijske pismenosti koji su nastali izvan nje. Svakako, vjerske zajednice trebale bi biti spremne sudjelovati u “javnoj raspravi” o medijskoj pismenosti kojoj može dati dimenziju milosrdnosti i poniznosti. Kada bi to bio slučaj, možda medijska pismenost za vjerske sadržaje ne bi ostala sa strane, nego bi bila mjesto plodne rasprave i mjesto u kojem se vjerska zajednica gradi i obnavlja.
Pred Crkvu se danas “ne postavlja pitanje hoće li ili ne će biti prisutna u virtualnom svijetu već na koji će način nastanjivati te prostore.” (Valković, Jerko, 2012. Duc in altum! Evangelizacija u „digitalno doba“. Diacovensia, 20 (2), 171-186., str. 182.)
Marinko Nikolić
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Polazeći od teze kako infodemiju čini velika količina nedostatnih, neprovjerenih i netočnih informacija o virusu korona koja je većinom dominirala nad vjerodostojnim i točnim sadržajem objavljenim u svjetovnim medijima za vrijeme globalne pandemije virusa, a istovremeno imajući u vidu kako su naslovi priloga – udice za čitatelje – i u mnogo slučajeva (u kojima je razina povjerenja u medije niska), jedine informacije koju čitatelji/gledatelji dobivaju o temi, postavljaju se pitanja: jesu li naslovi informativno, senzacionalistički ili kritički privlačili pažnju čitatelja, odnosno, je li infodemija u medijskom izvještavanju na primjeru naslova, činjenična ili simbolički (pret)postavljena?
Pandemija virusa i usporedno informacijska pandemija utjecale su na mnoge sfere društvenoga i političkoga djelovanja, a intenzivna i ponešto drugačija (u odnosu na do tad uobičajenu) javna komunikacija djelomično i na stil medijskoga izvještavanja te pružanje specifičnog tretmana odabranim akterima te način oblikovanja i prezentacije sadržaja u svjetovnim medijima. Društvene promjene i globalna previranja, s jedne strane, imaju znatne uloge u percepciji publike spram medija i medijskim navikama, razlozima odabira i/ili zaobilaženja vijesti kod dijela medijskih korisnika te svakako u konačnom zadovoljstvu gotovim medijskim uradcima. S druge strane, bez obzira na opredjeljenje, osjetna je prisutnost u detektiranju važnosti uloge publike kod kreiranja i plasmana uređivačkih politika samih nakladnika. Rezultati istraživanja o povjerenju u medije, koje je proveo tim sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u 2020. godini pokazali su kako čak više od četvrtine ispitanika (26, 9 %) ne vjeruje službenim informacijama o bolesti COVID-19, koje su medijski posredno plasirane od mjerodavnih institucija, što je kvantitativno gotovo istovjetno niskoj razini povjerenja u rad medijskih djelatnika, uz naglasak na važnost njihova oslanjanja na etičke kodekse i moralne postulate u izvještavanju, koje 72, 5 % ispitanika prepoznaje neophodnim u javnom djelovanju (Vozab, 2014).
S time u vezi, izvještavanje o kriznoj situaciji implicitno može ukazati i na krizu samih medija, odnosno, razinu prisutnosti novinarske etike. Dokument Etika u obavijesnim sredstvima pretpostavlja kako suvremeni uvjeti pred medijske djelatnike stavljaju težak zadatak prilagoditi se tržišnim i vlasničkim odnosima jer većina pojedinaca ipak profesionalno i savjesno želi djelovati u službi ljudske obitelji, ali svjesno prepoznaju i ideološke pritiske, koji smanjuju razinu etičke dimenzije u medijima i ukazuju na pad profesionalnog digniteta (Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, 2000), što je svakako u proturječju s promicanjem dijaloga, kao jedne od tri temeljne zadaće Crkve u odnosu na medije, sukladno poimanju Pape Ivana Pavla II.
S obzirom kako se početkom novoga milenija, domaća čitateljska publika dnevnoga tiska smanjila u prosjeku za 14 %, istovremeno je (po)rasla brojčana zastupljenost informiranja putem internetskih portala i društvenih mreža, što je osobito primjetno i u ograničenoj pa posljedično i smanjenoj distribuciji tiskovina za vrijeme pandemije, uslijed čega su se čitalačke navike korisnika ojačale u virtualnom prostoru, a digitalni sadržaji i virtualne ekstenzije tiskovina te društveni mediji poslužili su kao platforma za brzo i nekontrolirano širenje lažnih informacija i netočnih vijesti i kao takve su „nosilac sveopćeg informiranja građana“ i vrlo važan faktor u formiranju javnog mnijenja. No, iako takvi nalazi prate zapadne trendove, valja naglasiti kako je u Hrvatskoj i dalje prisutna izrazita dominacija televizije – jakoga medija – kako ju je onomad okarakterizirao fra Mirko Juraj Mataušić i zato se s osobitim obzirom treba pristupiti najavama i naslovima – „samostalnoj“ vrsti teksta (usp., žanr malih tekstova) i ključnim mjestom medijskih priloga. U tom smislu, medijska je odgovornost svojevrsni pandan odgovornosti novinskih naslova, koja je izrazito snažna jer joj/im cilj nije isključivo „spontano“ privlačenje pozornosti čitatelja/gledatelja, već ih sažeto, inteligentno i zanimljivo upozoriti na bit informacija koje najavljuju, usmjeriti na eksplicitnu selekciju sadržaja, konkretno, poruke koje komuniciraju trebaju učiniti uvjerljivim i lako pamtljivim. Nadalje, naslovi su ujedno i odlučujući čimbenici u izboru i prikladnosti izvještavanja o određenim događajima, situacijama ili ljudima, a posljedično ukazuju i na „propagandnu pristranost“ određene teme, aktera ili smjera. U kontekstu izvještavanja o pandemiji virusa korona, primjetno je kako je većina najava sadržavala stanovite odlike clickbait sadržaja te je od 1125 medijskih napisa (objavljenih u najčitanijim nacionalnim dnevnim novinama) negativan ton primijećen u čak 111 naslova, njih 76 su objavljeni s pozitivnim predznakom, dok je ostatak sadržaja neutralan u izričaju.
Nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja, kao odlika senzacionalizma u suvremenim uvjetima obilježilo je i izvještavanje o virusu. Senzacionalizam je kroz nepovezanost naslova i teksta prisutan u čak 31 % slučajeva, a čini ih postojanje dviju vrijednosti: poruke koja se nalazi u samom sadržaju i one koje se podastiru kako bi izazvale pažnju čitatelja s tendencijom „napuhavanja događaja“. S time u vezi, razvidno je kako je infodemija i na primjeru naslova prisutna jer su medijski djelatnici pažnju čitatelja nastojali privući koristeći hiperbole, sleng, trivijalizacije i/ili neobične primjere uokvirivanja tema stvaranjem distinkcije među pojmovima, koji su eksplicitno predstavljali virus misterioznim, smrtonosnim i ubojitim, ignorirajući preporuke strukovnih udruženja o tome da se „emotivnom obojenošću“ i ideološki te vrijednosno obojanim sadržajima može stvoriti strah i tjeskoba među publikom. Pritom, su novinari često koristili trope, poput usporedbe, metonimije, parabole kako bi čitateljevu pažnju zadržali i/ili ga zabavili s naglaskom na ironiju.
Ilustracija toga su i tekstovi objavljeni na portalu jutarnji.hr u jeku pandemije, 31. ožujka 2020. „Koronavirus se ukazao u Međugorju“ i 5. studenoga 2021. „Britanci tvrde da se žene u koroni ne depiliraju, naši saloni prebukirani: A muški dolaze zbog…” i tekst s istog portala od 8. lipnja 2022. „Stručnjaci objasnili zašto neki ljudi nikada nisu ‘pokupili‘ koronu: ‘Nekoliko je razloga…‘.
Virtualna ekstenzija konkurentskih svjetovnih medija, večernji.hr sličnim trivijalnim pristupom uokviruje temu pa primjerice naglašava, 29. travnja 2021. povezanost postojanja virusa s uspjehom žena za razliku od muškaraca „Žene su zbog pandemije virusa korona ostale bez 800 milijardi dolara” u kojoj su naslov i tekst u kontradiktornosti jer tekst govori o tretiranju i vrsti poslova, a ne i o razlogu smanjenja prihoda. Nadalje, trivijalnim pristupom poput, „50-godišnjakinja: ‘Veselim se korona cjepivu zbog seksa s oženjenim tipovima…’” razvidno je kako su svjetovni mediji iskoristili situaciju sa širenjem virusa da bi naglasili i ranije postavljenu sliku žene kao subjekta pogodnog za lake teme. Medijski pokušaji i uspjesi reprezentiranja žena u odnosu na muškarce ukazuju na očitu diferencijaciju, a žene (p)ostaju svojevrsna platforma, medij per se, za iskazivanje emocija i oblikovanje lakših sadržaja, odnosno, dovoljno jakih aktera da iznesu uloge žrtava koje im se dodjeljuju. Nadalje, takav način medijskog ophođenja, možebitno je oblikovao negativan i djelomično površan stav prema virusu i bolesti COVID-19, relativizirajući trivijalan sadržaj nauštrb informativnog i edukativnog sadržaja te se oslanjajući na medijske apele, emocije i svojevrsne manipulativne tehnike s ciljem da izazovu emotivnu reakciju kod publike.
Vjerski su mediji u svojih više od 65 % objava, prostor namijenjen predmetnoj temi, oblikovali neutralno s obzirom na odabirani i oblikovani vrijedni i važni sadržaj. Samim time, u virtualnim prostorima vjerskih glasila nije zabilježen senzacionalistički pristup u sadržaju i najavama.
Usporedno, nisu marginalizirali važnost teme za hrvatsko društvo, već su kroz širok spektar različitih pristupa omogućili i javnu prezentaciju te posredno i popularizaciju određenih znanstvenih disciplina, čije su se aktivnosti i prinosi pokazali bitnim u konkretnom razdoblju. Većina je naslova čija tema je isključivo osvrt na virus i njegov priljev informativnoga tipa. Naslovi su se odnosili na: psihičke posljedice bolesti („Izvještaj talijanskog Caritasa – žene i COVID“, 10. ožujka 2022.), posljedice mjera za suzbijanje pandemije na psihofizičko stanje djece („U Zadru održana tribina „COVID mjere – posljedice, dileme i njihov utjecaj na psihofizički razvoj djece“ IKA, 20. veljače 2022.), teme oprosta („Papa: Žene su protagonistice Crkve u izlasku“, 8. listopada 2020.), obiteljske katehetske susrete i evengelizaciju („Dr. Skoko: Moć komunikacije u obitelji i na radnom mjestu“, IKA, 30. studenoga 2022.), komunikaciju u obiteljima bez i onima s djecom („Jačanje majki i djece kroz projekt ‘Mala škola odvažnosti’“, IKA, 31. prosinca 2020.), obiteljsko nasilje i porast inog tijekom pandemije („UZ ŠIRENJE KORONAVIRUSA Pandemije donose enormne poremećaje“, Glas Koncila, 7. travnja 2020), kulturu („Objavljen natječaj za dodjelu ‘Nagrade Vicko Andrić’“, IKA, 28. srpnja 2020.), na empatiju i komunikaciji („Papa: Pandemija je prilika za poboljšanje solidarnosti“, IKA, 29. siječnja 2022.), odnos vjere i kulture („Održan simpozij Teologije u Rijeci“, IKA, 13. ožujka 2020.)te na aspekte učenja kod djece i mladih („Predavanje prof. dr. Gordane Buljan Flander: Mentalno zdravlje s posebnim osvrtom na mlade u okolnostima pandemije koronavirusa“, 22. listopada 2020.)
Osim informiranja, funkcija naslova je i sugerirati obrasce mišljenja jer ne moraju uvijek donositi samo informaciju, već mogu funkcionirati kao kritika. Konačno, značajna su odstupanja pri načinu medijskog izvještavanja i odabiru naslova između svjetovnih te medija u vlasništvu Katoličke crkve jer je problematika pandemije i svih popratnih događanja u katoličkim medijima bila povezana sa teologijom kao naukom, dok su svjetovni mediji temi pristupali paušalno, senzacionalistički bez značajnog informativnog „materijala“ i čini se vjerno reflektirali javno mnijenje koje u većoj mjeri ne vjeruje informacijama o bolesti koje su prenosili svjetovni mediji. Prisutno nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja itekako stavlja upitnik nad kvalitetu medijskog proizvoda te izlazi iz okvira poštenog novinarskog ophođenja, što je prijeporno Kodeksu časti hrvatskih novinara i smjernicama za nepristranim, uravnoteženim, objektivnim i točnim kreiranjem sadržajne i vizualne prezentacije. Infodemija na primjeru naslova činjenično je utaborena i sigurna u svoju poziciju.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Dezinformacije nastale zbog nepoznavanja crkvene terminologije
Novinarstvo je kompleksna struka, zanimanje i zvanje. Želi li novinar široj javnosti približiti svakidašnjicu, mora poštovati etičke norme.
Ratovi – zorna slika dezinformacija
Novinarstvo može služiti za dezinformiranje, informiranje, komentiranje i formiranje stajališta koji oblikuju mišljenje pojedinca i javno mnijenje, dakle stajališta pojedinca i društva. Prema definiciji dezinformacija je širenje lažnih ili obmanjujućih informacija. Primjer ratova zorna je slika – jer javnost je podijeljena, a kršćanin mora biti protiv bilo kojeg oblika rata. Zbog nedovoljnih informacija može se dogoditi pogreška kao i u svakom zvanju, ali to ne smije biti manipulacija javnim mnijenjem. Prema površnoj analizi, dezinformacija može biti izravna, suptilna i zbunjujuća.
Joseph Goebbels očit je primjer dezinformatora jer je kao ljevičar bolesnoga uma vješto manipulirao dezinformacijama i pozivao na nasilje. Iz njegove komunikacije i drugih sličnih nastalo je pravilo da „laž ponovljena više puta postaje istina“! Nadalje, njegovo je pravilo da se povijest stvara na ulici. Mediji i ulica, trgovi i mrežne stranice često su izvori dezinformacija. Jednostavno rečeno, mediji su prikladni za dezinformiranje javnosti, a u običnom razgovoru šira javnost i ne razmišlja da netko stoji iza toga – pojedinac, institucija, stranka, Crkva, politika…
Novinarska struka ima svoju terminologiju
Svaka struka, pa i novinarska, ima svoju terminologiju. Kako bi bilo da se u liturgiji koristi medicinska terminologija ili obrnuto. Novinari to moraju razumjeti i približiti temu na jednostavan način široj javnosti. Na primjer, kad pišu o sakramentima, neke proglašavaju svetima i svečanima, a to su opće imenice i svi su jednaki. Tituliranje pojedinih služba unutar Crkve pomalo je arhaično, no novinar to mora znati objasniti, isto tako i svaki liturgijski čin, razlike između pojedinih obreda i religija. Nazivoslovlje ili terminologiju novinar treba približiti i protumačiti prihvatljivim jezikom onomu komu je poruka upućena, a to je šira javnost. U današnjem medijskom prostoru uočava se niz pogrešaka, pa i u medijima koji se nazivaju crkvenima ili katoličkima.
Crkva nije samo u sakristiji
Novinari koji prate Crkvu trebaju barem protumačiti načela vjere, liturgijske godine, obreda, ne šaptati sebi u bradu, koristeći se terminologijom propisa, nego katehizirati i poučavati širu populaciju. Nije Crkva samo u sakristiji i na teološkim učilištima, a nazivoslovlje nije samo primat liturgičara i teologa nego naroda Božjega. Uostalom, bez pravilnog tumačenja vjerniku ostaju samo svetkovine i blagdani prema nazivlju. Nedovoljno poznavanje crkvene terminologije često novinarstvu stvara barijeru, zapravo prepreku te čini šum u komunikaciji između pošiljatelja i primatelja poruke. I površnim praćenjem lako je uočiti da su pojedini crkveni mediji opterećeni pridjevima što dodatno stvara poteškoće, poput općih imenica kojima se dodaju razni atributi, ponajprije u sakramentima. Prva lekcija vjeronauka jest učenje sedam svetih sakramenata, pa je logično da ni jedan nema prednost nad drugima. Svi su jednaki, a u medijima se rijetko može čuti ili pročitati sveto krštenje, sveta ženidba, sveto… Dezinformira li novinar kad se koristi sintagmom „sveta misa“, a što je s ostalim sakramentima? Pa koji sakrament nije svet ili novinari zbog nepoznavanja nekima udijele epitet magije? To zbunjuje javnost.
Bez opterećujućih epiteta
Arhaizme i opterećujuće epitete nužno je izbaciti iz novinarstva, odnosno treba pisati tekstove i govoriti jasno i izravno jer samo istina oslobađa: “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32). Novinarstvo ne smije ulaziti u sferu – parafrazirajući riječi Ludwiga Josefa Johanna Wittgensteina – da izriče ono što ne možemo misliti i obrnuto? Katolički novinar i onaj koji prati Crkvu i vjerske događaje primarno treba navijestiti evanđelje, ali bez „magijskih“ riječi i opterećenja onim što ne zna i ne može izreći. Uostalom Isus je govorio izravno, pogotovo kad se uzmu tri ključne riječi vjere: muka, smrt i uskrsnuće! Nije citirao, nego je izravno govorio. Na tom tragu treba biti novinarstvo koje prenosi Njegovu poruku. Nadalje, površnom analizom uočava se da se i razdoblja liturgijske godine u novinarstvu, pa i katoličkom, pokušavaju isticati jedno iznad drugoga. Na primjer, advent je razdoblje, kao i korizma, koje je označeno u kalendaru kao proljeće. Novinarska jednostavnost s obvezujućom etikom i jasnim izričajem štiti novinara, ali i javnost od dezinformacija. Narod Božji i poruka evanđelja uvijek mora biti na prvom mjestu, a institucije čine preobrazbe kroz povijest i činit će ih dok je čovjek živ. Svaka institucija ima devijaciju, jer čine ih ljudi, ali misao vodilja istodobno mora biti da je Crkva sveta jer je vodi Duh Sveti!
Neno Kužina
Izvori:
Drugi vatikanski koncil, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
„Provjeravajte izvore i informirajte se iz više izvora!“
Dezinformacije nažalost postaju kruh naš svagdanji koji nam se servira putem medija. Kako bismo ih što manje konzumirali trebamo upoznati vrste i oblike, alate za provjeru. Osim toga vrlo je važno spriječiti zloupotrebu osobnih podataka do kojih najčešće dolazi jer smo povjerovali dezinformacijama. Kako toga ne bi bilo potrebno se medijski educirati i razgovarati o tome sa stručnjacima. Jedna od njih je izv. prof. dr. sc. Marija Boban, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu koja je bila gošća TV emisije „Vidljivi tragovi“ Splitsko-makarske nadbiskupije. Emisija je emitirana 21. studenoga 2023. na TV Jadran, a potom i na Laudato TV.
Profesorica Boban, često upozorava kako je danas teško doći do „točnih informacija“ te o tome kaže: „Svjedoci smo da je virtualni svijet počeo prevladavati nad realnim svijetom, osobito za mlade i djecu, ali i za starije, najosjetljivije članove društva. Informacije su sve dostupnije, ali i dezinformacije i poluinformacije koje bilo da se ciljano ili nenamjerno prenose preko interneta, koji je kao mediji bez kontrole postao svima dostupan. Wikipedija, koja je jedna ‘enciklopedija’ koju može dopunjavati svatko, pojavljuje se u svim istraživanjima kao i blogovi kojima su autori i nepotpisane osobe. Kad usporedimo mnoštvo stranica, portala, blogova, društvenih mreža dođe nam upitati se što su relevantni izvori i što je definicija informacije same po sebi? Danas se, nažalost, srećemo i s novim oblicima informacijskih operacija tzv. ‘hibridnim ratovima’ gdje se ciljano plasiraju informacije ali i dezinformacije. Svjedoci smo novih ratnih sukoba koji tinjaju neposredno u našoj blizini. Čini nam se da su Rusija i Ukrajina geografski udaljene ali virtualno plasiraju nam se različite informacije iz raznih izvora – putem portala, društvenih mreža i medija općenito stoga se s razlogom pitamo kome vjerovati?! Informacija postaje oružje jer je brža i u skladu s njom djelujete.“
Mediji odgajaju djecu putem informacija koje im se serviraju putem crtanih, igranih filmova… Mediji stvaraju novu kulturu „medijsku kulturu“, a ono što nam nedostaje je više „medijske pismenosti“, da bismo znali kako koristiti medije i kako ih razumjeti. Stoga prvi savjet koji daje studentima kako bi došli do što toč(nij)ih i relevantnih informacija je da se informiraju iz više izvora.
Uz to ono što bismo svakako trebali mi u Hrvatskoj napraviti po pitanju medijske pismenosti je uvesti više radionica od predškolske dobi jer to nije sastavni dio obrazovnih strategija niti obvezni dio školskih kurikuluma. Svaka škola za sebe donosi svake školske godine novi kurikulum, a bilo bi preporučljivo uključiti edukacije i radionice o temi medijske pismenosti kao sastavni dio. Možemo se složiti s profesoricom Boban i upitati: „Zašto to ostaviti isključivo kao preporuku? Zašto to ne uvesti kao obveznu temu?“ Kao primjer navodi građanski odgoj o kojem se često govori, a sigurnost na internetu je svakako tema koja je primjerena djeci. „Informiranje putem društvenih mreža i portala, novih medija je svakako jedan dio te sigurnosti. Ne možemo zanemariti da djeca ali i stariji ne razumiju sve opasnosti koje im vrebaju na internetu. Tu možemo govoriti i o računalnom kriminalitetu ali i o nizu opasnosti koje vrebaju jer primjerice građani daju svoje osobne podatke ne relevantnim stranicama, osobama. Dovode se u opasnost jer nemaju dovoljnu razinu medijske pismenosti kako bi razlikovali relevantan izvor od nerelevantnog“, upozorila je prof. Boban koja se godinama bavi temama informacijske sigurnosti, zaštite podataka poglavito zaštite osobnih podataka što je jedna od ključnih tema od donošenja Opće uredbe o zaštiti podataka.
Od stupanja na snagu, 25. svibnja 2018., Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka (poznatije kao GDPR – General Data Protection Regulation) i Zakona o provedbi Opće uredbe o zašiti osobnih podataka, moderniziran je regulatorni okvir na europskoj razini i ujednačen pravni okvir zaštite osobnih podataka u cijeloj Europskoj uniji s ciljem učinkovite zaštite podataka građana u digitalnom okruženju. Najznačajniji iskorak jest “pravo na brisanje”, naglasila je prof. Boban te dodala: „Načelo ovog prava je omogućiti pojedincima da zatraže brisanje ili uklanjanje osobnih podataka ukoliko nema uvjerljivog razloga za njihovu obradu, čak i ako su dali privolu za obradu podataka. Ako želite izbrisati svoj Facebook profil – to je vaše pravo. To ne znači deaktivacija profila, već brisanje svih podataka na njemu o vama u roku od 30 dana. Ili ako je tražilica povukla vašu fotografiju s nekog vašeg profila. Uvijek dajem savjet da bude zaključan osobni profil na društvenim mrežama ako nemate poslovni profil odnosno financijski interes kod otvorenog profila. Internetske tražilice direktno povlače i spremaju podatke – sve što je javno objavljeno, pa i kad je zaključan profil povući će profilnu fotografiju osobe koja je javna te će biti javno dostupna u svim pretraživanjima vezano uz dotičnu osobu.“
Ono što često medijski stručnjaci, ali i policija upozoravaju je da roditelji ne bi trebali objavljivati fotografije svoje maloljetne djece na internetu, osobitone stavljati da su javno dostupne. Primjerice, kada objave fotografije svoje djece prvog dana škole ili vrtića ispred škole/vrtića mogu ga izložiti fizičkoj opasnosti jer ga netko zlonamjeran može locirati. Treba nadalje poučavati djecu da ne daju svoje podatke nepoznatim osobama, da ne komuniciraju s nepoznatim osobama na društvenim mrežama. Nažalost imamo sve više prisutnu problematiku pedofila i onih koji vrebaju djecu s lažnih profila ili lažnom fotografijom nastoje pridobiti njihovo povjerenje dajući lažne informacije o sebi. To je, također, jedan od oblika dezinformiranja, naglasila je prof. Boban dodavši da se u pravilu ne možete vjerovati svemu na internetu. Mladi osobito u vrijeme adolescencije traže podršku u nekom „vršnjaku“ na internetu. Problem je kada se ostvari kontakt koji nakon određenog vremena prelazi u konkretan dogovor i susret s nepoznatom osobom, s osobom koju je upoznao preko interneta, a roditelj o tome nije informiran. Zato je važno razgovarati s djecom o društvenim mrežama i medijima, o njihovoj sigurnosti na internetu te ih kontinuirano upoznavati s rizicima koje donosi Internet.
Građani moraju znati kako bi zaštitili svoja prava, odnosno spriječili zloupotrebu osobnih podataka da ne smijuolako davati privole o dostupnosti svojih podataka kad ispunjavaju ankete ili sudjeluju u nagradnim igrama i sl. Ako se to dogodi, istaknula je prof. Boban, važno je znati da imamo nadležno tijelo Agenciju za zaštitu osobnih podataka (azzo.hr) s kojima se možemo savjetovati jesu li naša prava ugrožena i oni postupaju prema trećim tijelima. Nedavno smo imali prvi značajan postupak s visokom kaznom 2-4% godišnjeg prometa. Najnovija kazna je prema EOS Matrixu, Agenciji za naplatu potraživanja pet i pol milijuna eura.
Ne samo da se često u medijima krši pravo na privatnost, sve češće se krši pravo na istinito informiranje. Jedan od temeljnih postulata je da vijest mora biti istinita ili nije vijest. Međutim, nažalost sve češće je lažna vijest tema razgovora o vijestima. Mediji prema Zakonu o medijima imaju postulat informiranja. Ono što je bitno da glede etike, koja je uz Zakon nešto što je nužno, moraju provjeriti informaciju prije objave. Nerijetko se dogodi da se objavi pogrešna informacija. Naravno osoba ima pravo na ispravak prema Zakonu o medijima i na objavu demantija poslije u samom mediju. Primjerice, u srpnju ove godine mediji su se raspisali da slovenski svećenik Marko Ivan Rupnik, koji je „optužen za fizičko i psihičko zlostavljanje brojnih redovnica“, „kani doseliti u Splitsko-makarsku nadbiskupiju“. Pri objavi te vijesti pozivali su se na Catholic News Agency. Na tu vijest u medijima reagirala je Splitsko-makarska nadbiskupija priopćenjem za medije (koje je objavila i na svojim internetskim stranicama) u kojem između ostaloga piše: „Na ured Splitsko-makarske nadbiskupije nije stizala nikakva molba, a ni preporuka u svezi sa slučajem Marka Ivana Rupnika. Stoga je nejasno temeljem čega su pojedine tiskovine objavile na svojim stranicama obavijest o ‘doseljenju’ Marka Ivana Rupnika u Splitsko-makarsku nadbiskupiju.“ Mediji su objavili demanti, odnosno priopćenje Nadbiskupije.
Međutim, često puta se u praksi događa da mediji ne objave demanti. Prof. Boban ističe da u tom slučaju imamo „zakonsko pravo podnijeti kaznenu prijavu i sukladno tome imate pravo na pokretanje građanske parnice te traženje odštete. Problem je može li ta odšteta, ma koliko visoka bila, nadoknaditi realno počinjenu štetu? To je realno pitanje. Nerijetko se događa da ljudi ne razlikuju istinitu vijest od lažne. U našem narodu bio je postulat istinitosti, imali smo samo državne medije. Današnji mediji su privatni, prema tome odražavaju mišljenje vlasnika ili urednika koji kreira naslov i odabire fotografiju. Svakako je savjet ako dajete izjavu u medijima da tražite autorizaciju teksta odnosno vaše izjave. Novinar nema obvezu poslati cijeli tekst, niti ‘opremu’ odnosno fotografije i naslov (iako je to dobra praksa) ali vi imate pravo autorizirati dio teksta koji se odnosi na vašu izjavu. Nažalost moram reći da ponekad ljudi ne čitaju dalje od naslova i fotografije. Naslovi se danas smatraju ‘click baitovima’ koji nemaju veze sa sadržajem, ali se zaključak donosi iz samog naslova i prije čitanja članka.“
Istraživanja pokazuju da se petina mladih informira putem društvenih mreža, a najviše dezinformacija pronalaze na internetskim portalima i društvenim mrežama. Stoga je važno da se informiraju iz više izvora, naglasila je prof. Boban te upozorila: „U ovom trenutku za mlade društvene mreže su im najveći, najčešći dnevni izvor informiranja, uključujući TikTok i podcastove (gdje slušaju razgovore o temama koje ih zanimaju). Osjetljivo je što danas imamo mnogo osoba koje se predstavljaju „stručnjacima“ za određene teme i područja a nemaju formalne reference niti publika ima načina to provjeriti. Mediji pak imaju i obvezu provjeriti podatke o osobama koje pozivaju za razgovor kao stručnjaka o pojedinoj temi. Onaj tko ne poznaje problematiku, ne može donijeti kritičko mišljenje jer ne poznaje temu tako da nažalost prihvaća netočne informacije kao činjenice…“
Pravo novinara, glavnog urednika, urednika i autora objavljenih priloga da odbije dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju ima namjeru objaviti, štiti se prema Zakonu o medijima na specifičan način. Naime, „novinarska tajna“, termin koji je uvriježen za takav oblik čuvanja informacija, razlikuje se od profesionalnih tajni po tome što je ona samo pravo, ali ne i obveza. Međutim, ima novinara, voditelja, urednika emisije koji dobiju informacije bilo anonimno ili potpisano a nisu provjerili te informacije ili misle da su točne i iznose ih putem svoga medija a pri tome o nekome iznesu neistinu. U tom slučaju najprimjerenije bi bilo javno se ispričati, istaknula je prof. Boban te dodala: „Zakon obvezuje novinara da službeno kontaktira osobu s upitom. Prema Zakonu, novinar, voditelj, urednik može odgovarati za iznošenje neistine. Građani su danas najzainteresiraniji za pikanterije iz nečijega života, što je nažalost postala vijest bez obzira koliko poseže u privatnost osobe. A vijesti, kao primjerice, crna kronika, sa zadnjih stranica pisanih medija postali su naslovnice medija i portala.“
Osvrnuvši se na kraju na umjetnu inteligenciju kao izvor informacija prof. Boban je naglasila da je ona „intrigantno novo područje koje nije zakonom definirano, regulirano a realno predstavlja problem. Sama umjetna inteligencija je softver – aplikacija koja dok se zakonom ne regulira realno ne može niti prijeći u širu uporabu. S druge strane, prisutna je i bojazan da će kao i internet prerasti granice onoga čemu je kao softver bio namijenjen. Umjetna inteligencija ima pozitivne i negativne strane, daje niz mogućnosti uporabe primjerice u liječenju i medicini ali s druge strane, može se koristiti i kao sastavni dio unaprjeđenja naoružanja kod navođenja dronova. Nužno je svakako stvoriti zakonski okvir uporabe umjetne inteligencije s ciljem zaštite i djelovati preventivno. S druge strane, umjetna inteligencija koristi informacije dostupne na internetu pa se postavlja i pitanje intelektualnog vlasništva – poglavito autorskih prava. Možemo kazati da je to definicija problematike i samog interneta.“ Mnogi kršćani se pitaju je li ChatGPT od Boga, a milijunima taj chatbot piše propovijedi, eseje, članke. S pravom se pitamo što kršćani trebaju znati o ChatGPT-u i bismo li se trebali zabrinuti?
Zaključujemo zajedno s prof. Boban da se može koristiti sve što je dostupno na internetu ali uz navođenje izvora odakle se preuzelo i datuma kada su se preuzeli podatci s interneta. Potrebno je poznavati izvore informacija i svakako informirati se iz više izvora. Primjerice, pratiti više različitih medija i portala s dnevnim vijestima (analizirajući teme i relevantnost sadržaja i sudionika u medijima) istovremeno pratiti postoje li razlike u izvještavanju. Kroz nekoliko dana praćenjem medija može se steći kritičko mišljenje o relevantnosti medija, osoba koje kontaktiraju i stručnjaka za određene teme i područja… Moramo biti svjesni kako živimo u suvremenom informacijskom društvu i pred svima nama je „cjeloživotno učenje“ budući da se informacijske i komunikacijske tehnologije u digitalnom okruženju svakodnevno razvijaju.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
