Projekt Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama (KAT) ulazi u svoju završnu fazu, a jedna od aktivnosti je bila i drugi okrugli stol o provjeri činjenica, koji je održan 2. lipnja 2025. godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Na okruglom stolu „Provjera činjenica iz prakse“ su kao sugovornici sa Sveučilišnog odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta sudjelovali doc. dr. sc. Luka Šikić i asistentica Matea Vidulić, urednica sveučilišnog studentskog časopisa Kompas. U ime jednog od partnera KAT projekta, Hrvatskoga katoličkog radija, sudjelovao je Filip Vrbanić, urednik online sadržaja Hrvatske katoličke mreže koji je za projekt kao glavni urednik vodio rubriku Provjera činjenica, a zadaća im je bila da pronađu i analiziraju dezinformacije vezane uz Katoličku crkvu.
U razgovoru je Vrbanić istaknuo da su se iznenadili što i nije bilo lako pronaći dezinformacije, ali je bilo netočnih i nepreciznih informacija, namjernih ili slučajnih, a uočili su da se osobna mišljenja ne mogu podvrći provjeri činjenica. Iznenađujuće je nepoznavanje temeljnih pojmova o Crkvi. Uz neke teme, primjerice o bl. Alojziju Stepincu, uočavaju se dezinformacije i malinformacije, ne samo na hrvatskom jeziku, nego i na srpskom, ali i njemačkom. Provjera činjenica traži vrijeme, ponekad i više dana, a to je u novinarstvu uvijek teško osigurati. U svome se radu oslanjaju na stručnjake, tako primjerice na sugovornike u emisiji Halo, velečasni i na izvore do kojih mogu sami doći, a tu su najpouzdanije knjige.
Govoreći o alatima za prepoznavanje dezinformacija Šikić je rekao da ih ima sve više, ali nisu zastupljeni kao gotova sučelja, nego funkcioniraju preko različitih platformi koje služe različitim svrhama u procesu otkrivanja dezinformacija. Ti su alati toliko točni koliko su točni modeli koji iza njih stoje, odnosno podaci na kojima su trenirani. Riječ je o modelima strojnog i dubokog učenja. Model će biti dobar toliko koliko je dobro prilagođen i koliko su dobri podaci koji su u njega stavljeni. Poanta korištenja umjetne inteligencije je u tome da se koriste alati jer će se za dvije-tri godine očekivati od sviju da koriste umjetnu inteligenciju. U okviru KAT projekta zamišljen je alat za provjeru podataka tako da se prikupi velik broj dezinformacija u korpusu tekstova s određenim karakteristikama i njih se učini modelom traženja dezinformacije u novim člancima koji bi imali takve karakteristike. Odredili bismo neke karakteristike na postojećim dezinformacijama i naučili model da ih prepoznaje. Ako članak koji je potencijalna dezinformacija ima dovoljan broj karakteristika u sebi koje smo odredili, onda se on proglašava dezinformacijama. U praksi se to pokazalo puno kompliciranije nego u teoriji, jer je vrlo problematično prikupiti velik broj karakteristika za dezinformaciju, a druga je poteškoća jezik, posebice hrvatski koji ima svoje posebne zakonitosti.
Vidulić je govorila o studentskom časopisu Kompas koji je prerastao u izborni kolegij. U prvom tematskom broju su proučavali dezinformacije i o njima pisali iz komunikacijske perspektive, a u drugom broju iz antropološke i filozofske, odgovarajući na pitanja: Zašto lažemo? Što je to u nama da ipak volimo dezinformacije? Proučavali su povijesni razvoj dezinformacija, pa su tako otkrili da je car August na kovanicama širio dezinformacije o Marku Antoniju. Nešto kao današnji tvitovi. Istraživali su kako se možemo istrenirati u svakodnevnom životu za prepoznavanje i raskrinkavanje laži.
S obzirom na poplavu dezinformacija i nasušnu potrebu za provjerom činjenica, ne čudi što su neki studenti poželjeli radije raditi u redakcijama provjere činjenica, nego u novinarstvu, što je pri kraju razgovora na okruglom stolu spomenula Ciboci Perša, moderatorica Okruglog stola.
Tekst: Katica Knezović Foto: Sara Starčević
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Alati nisu čarobni štapići – mogu pomoći, ali ne mogu zamijeniti ljudsku prosudbu
O uporabi alata za prepoznavanje lažnih informacija u tekstu s doc. dr. sc. Lukom Šikićem razgovarala je doc. dr. sc. Katica Knezović u okviru sudjelovanja u projektu “Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama”, projekta čiji je nositelj Hrvatsko katoličko sveučilište, s partnerima Hrvatskim katoličkim radijem, Hrvatskim društvom katoličkih novinara i medijskim profesionalcem Ivicom Zadrom, te više pridruženih partnera, a projektne su se aktivnosti odvijale od 1. rujna 2023. do 31. kolovoza 2025.
Dr. sc. Luka Šikić docent je na Odsjeku komunikologije Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu, gdje poučava statistiku, a rad mu uključuje podatkovne znanosti, velike podatke, strojno učenje, ekonometriju i financije. U svom životopisu navodi da kroz svoje freelance angažmane u podatkovnim znanostima, donosi izvještaje iz stvarnog svijeta i vrhunske analitike kako u svoje istraživanje, tako i u učionicu. Osim podučavanja, aktivno surađuje s kolegama iz raznih disciplina, razvijajući inovativne statističke metodologije za rješavanje složenih izazova s podacima. Njegova je strast na raskrižju ekonomije, znanosti o podacima i obrazovanja. Često govori na konferencijama i radionicama o temama poput napredne analitike i donošenja odluka temeljenih na podacima, uvijek nastojeći povezati teorijske okvire s praktičnim primjenama. Od dizajniranja složenih modela do proizvodnje uvjerljivih vizualizacija, svaki aspekt istraživanja podataka smatra neodoljivim. Zbog svega toga, u okviru ovog projekta bio je više nego izvrstan sugovornik o alatima za prepoznavanje lažnih informacija u tekstu.
Što su alati za prepoznavanje lažnih informacija u tekstu?
Alati za prepoznavanje lažnih informacija u tekstu, često nazivani i alatima za detekciju dezinformacija ili “fact-checking” alatima, su softverska rješenja i tehnike koje pomažu u identificiranju, analizi i označavanju sadržaja koji je netočan, obmanjujući ili zlonamjeran. Njihov primarni cilj je podržati korisnike, bilo da se radi o pojedincima, novinarima, istraživačima ili organizacijama, u kritičkoj procjeni vjerodostojnosti informacija koje konzumiraju. Oni nastoje automatizirati ili olakšati procese provjere činjenica koji bi inače bili iznimno dugotrajni i zahtjevni.
Kakvih vrsta ima ili koji su?
Postoji nekoliko vrsta i pristupa, koji se često preklapaju.
Alati temeljeni na umjetnoj inteligenciji (AI) i strojnom učenju (ML) predstavljaju najbrže rastuće područje. Ovi alati koriste algoritme strojnog učenja (npr. obrada prirodnog jezika – NLP, duboko učenje) za analizu teksta. Mogu prepoznavati obrasce u jeziku, tonu, stilu pisanja, pa čak i semantičke nepravilnosti koje su često prisutne u lažnim vijestima. Primjeri uključuju alate koji prepoznaju clickbait naslove, senzacionalistički jezik, ili uspoređuju tvrdnje s bazama provjerenih činjenica.
Alati za provjeru izvora i kredibiliteta se fokusiraju na analizu same objave i izvora. To uključuje provjeru URL-ova, analizu domena, provjeru vlasništva web-stranice, analizu povijesti objavljivanja, te traženje informacija o autorima. Neki alati mogu analizirati i društvene mreže kako bi procijenili kredibilitet profila koji šire informacije.
Alati za prepoznavanje manipuliranih medija se primarno odnose na slike i video, no neki mogu analizirati tekstualne opise uz medij kako bi identificirali neslaganja ili manipulacije. Ovo je posebno važno u kontekstu deepfake tehnologije.
Alati za analizu sentimenta i emocija nisu direktno alati za detekciju dezinformacija, no mogu pomoći u prepoznavanju tekstova koji su namjerno kreirani da izazovu snažne emocije (bijes, strah) bez oslanjanja na činjenice, što je čest znak dezinformacija.
Platforme za crowdsourcing i kolaborativnu provjeru činjenica također nisu strogo automatizirani alati, ali omogućuju skupinama ljudi (novinari, istraživači, volonteri) da zajednički provjeravaju činjenice i označavaju dezinformacije. Primjerice, neke platforme društvenih medija koriste korisničke prijave za označavanje potencijalno lažnog sadržaja.
Baze podataka provjerenih činjenica isto nisu »alati« u smislu analize, no predstavljaju ključne komponente koje mnogi automatizirani alati koriste. To su repozitoriji informacija koje su već provjerile profesionalne organizacije za provjeru činjenica (npr. Snopes, PolitiFact, Agence France-Presse Fact Check).
Kako funkcioniraju – koje su im prednosti, a koji nedostatci?
Funkcioniranje alata za prepoznavanje lažnih informacija razlikuje se ovisno o njihovoj vrsti, no u osnovi se svi oslanjaju na sličan niz koraka. Prvo dolazi do prikupljanja i analize teksta – alat identificira ključne riječi, učestale izraze, sintaktičke obrasce te entitete poput imena osoba, organizacija ili lokacija. Nakon toga slijedi usporedba dobivenih podataka s postojećim bazama znanja ili modelima koji su prethodno obučeni na velikim količinama označenih podataka. Na temelju tih usporedbi alat generira ocjenu, upozorenje ili preporuku u vezi s istinitošću sadržaja.
Prednosti ovih alata su brojne. Prije svega, ističe se njihova brzina i učinkovitost – sposobni su analizirati tisuće tekstova u vrlo kratkom vremenu, što ljudskom analitičaru nije moguće. Zbog toga su izuzetno skalabilni i primjenjivi na masovne količine podataka. Nadalje, njihova objektivnost može pomoći u smanjenju pristranosti koje često utječu na ljudsku prosudbu. Posebno su korisni u ranom prepoznavanju sumnjivih informacija koje se tek počinju širiti, čime omogućuju brzu reakciju. Također, predstavljaju vrijednu podršku ljudskim provjeravateljima činjenica jer mogu preuzeti rutinske zadatke i osloboditi vrijeme za rješavanje složenijih slučajeva.
S druge strane, ovi alati imaju i svoja ograničenja. Njihova učinkovitost u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti podataka na kojima su obučeni – ako su ti podaci nepotpuni ili pristrani, i rezultati će biti nepouzdani. Osim toga, jezik je izuzetno složen i kontekstualan; ironija, sarkazam, metafore i kulturne nijanse često zbunjuju algoritme. Dezinformacije su rijetko jednostavne – nerijetko se oslanjaju na manipulaciju kontekstom i poluistinama, što ih čini teško uhvatljivima za automatizirane sustave.
Poseban izazov predstavljaju slučajevi u kojima su tekstovi namjerno oblikovani kako bi prevarili algoritam. Tu je i problem lažno pozitivnih i lažno negativnih rezultata – mogućnost da alat netočno označi istinitu informaciju kao lažnu, ili propusti prepoznati stvarnu dezinformaciju. Osim toga, mnogi napredni AI modeli imaju slabiju razinu objašnjivosti – korisnik teško može razumjeti kako je alat došao do svoje ocjene, što može smanjiti povjerenje u rezultate i otežati ispravljanje grešaka.
Na kraju, važno je naglasiti da ovi alati ne mogu zamijeniti ljudsku ekspertizu. I dalje je potrebna dubinska analiza koju mogu provesti samo ljudi – osobito kada je riječ o osjetljivim i kontekstualno složenim temama poput vjere i religijskih narativa. Alati mogu biti vrijedan dodatak, ali ne i konačna instanca prosudbe.
U koje se zamke može upasti u njihovu korištenju? I kakvi su uopće za korištenje?
Korištenje alata za prepoznavanje dezinformacija nosi sa sobom niz potencijalnih zamki koje korisnici trebaju imati na umu. Najveća od njih je pretjerano oslanjanje na same alate, bez dodatnog kritičkog promišljanja. Važno je shvatiti da ovi alati nisu čarobni štapići – oni mogu pomoći, ali ne mogu zamijeniti ljudsku prosudbu.
Jedna od čestih zamki je automatizirana potvrda pristranosti. Ako korisnik već ima određene predrasude, postoji rizik da će prihvatiti sve što alat potvrdi kao istinu, čak i ako je ta potvrda rezultat pogreške algoritma. Time se dodatno učvršćuju postojeći stavovi umjesto da se otvori prostor za objektivnu analizu. Povezano s tim je i lažni osjećaj sigurnosti – sklonost vjerovanju da je sve ono što alat nije označio kao lažno automatski i istinito. Takva percepcija može biti opasna jer zanemaruje činjenicu da alati nisu nepogrešivi i da im može promaknuti suptilna ili novonastala dezinformacija.
Također, mnogi korisnici upadaju u zamku crno-bijelog razmišljanja, očekujući jasne odgovore – je li nešto istina ili laž. U stvarnosti, informacija može biti djelomično točna, manipulativna, izvučena iz konteksta ili podložna različitim interpretacijama. Alati se često teško nose s takvom kompleksnošću i nijansama. Uz to, nerazumijevanje načina na koji alat funkcionira može dovesti do pogrešne interpretacije rezultata. Ako korisnik ne zna na temelju čega je alat donio određenu ocjenu, može pogrešno zaključiti o vjerodostojnosti sadržaja.
Kad je riječ o samom korištenju, kvaliteta korisničkog iskustva ovisi o vrsti alata. Neki su vrlo jednostavni za upotrebu – primjerice, proširenja za internetske preglednike ili web-aplikacije koje omogućuju brzo skeniranje sadržaja. S druge strane, napredniji alati, poput profesionalnih paketa za obradu prirodnog jezika (NLP), zahtijevaju tehničko znanje i razumijevanje specifične domene kako bi bili učinkovito korišteni.
Općenito gledano, alati postaju sve dostupniji i korisnički pristupačniji. No, bez obzira na tehnički napredak, ključno je razumjeti da oni služe kao pomoćno sredstvo, a ne kao konačan autoritet. Samo u kombinaciji s ljudskim znanjem, kritičkim mišljenjem i razumijevanjem šireg konteksta, ovi alati mogu dati puni doprinos u borbi protiv dezinformacija.
Koliko su prikladni za otkrivanje dezinformacija o vjerskim temama? Koliko su uporabljivi za ono što je sadržaj projekta KAT – kritičke analize dezinformacija o vjerskim temama?
Otkrivanje dezinformacija koje se odnose na vjerske teme predstavlja osobito složen izazov za alate temeljene na umjetnoj inteligenciji, no unatoč tom izazovu, ti su alati i dalje vrlo uporabljivi u okviru projekta KAT (Kritičke analize dezinformacija o vjerskim temama) uz jasnu svijest o njihovim ograničenjima i potrebi za ljudskom interpretacijom.
Vjerske teme često uključuju duboko subjektivne elemente, vjerovanja, duhovna iskustva i teološke interpretacije, koji ne podliježu klasičnoj provjeri činjenica. Ono što je istina u vjerskom kontekstu često se temelji na osobnoj vjeri ili unutarteološkom konsenzusu, koji može značajno varirati čak i unutar iste religijske tradicije. Dodatnu složenost predstavljaju simbolički i metaforički izrazi prisutni u svetim tekstovima, kao i snažan emotivni naboj koji prati vjerske rasprave. U takvom kontekstu, AI alati često nailaze na poteškoće i ne uspijevaju prepoznati nijanse alegorije ili razumjeti višeznačne interpretacije svetih tekstova.
Ipak, njihova uporabljivost u projektu KAT je značajna, osobito kada se usmjere na identificiranje obrazaca i površinskih karakteristika koje prate vjerske dezinformacije. Alati mogu učinkovito prepoznati retoričke strategije koje se često koriste u takvim sadržajima, poput demonizacije drugih, širenja mržnje, pozivanja na nasilje ili manipulacije povijesnim činjenicama. Mogu analizirati izvore informacija i detektirati web-stranice, društvene profile ili mreže koje generiraju i šire problematičan sadržaj. Također, vrlo su korisni u otkrivanju senzacionalističkog jezika, clickbait naslova te logičkih nedosljednosti unutar teksta.
Za KAT projekt, posebno su vrijedni alati koji omogućuju kvantitativnu analizu i prate koliko se često određene teme ili izrazi pojavljuju, kako se mijenjaju kroz vrijeme, koje su platforme dominantne u širenju, i koji tipovi sadržaja imaju najveći doseg. Takvi uvidi mogu poslužiti kao temelj za dublju kvalitativnu analizu.
U konačnici, zaključak za projekt KAT je jasan. Alati za otkrivanje lažnih informacija predstavljaju vrijedan resurs, ali ne i zamjenu za ljudsku analizu. Njihova uloga trebala bi biti višestruka: upozoriti na potencijalno problematičan sadržaj, ubrzati proces selekcije relevantnog materijala, omogućiti kvantitativne uvide i podržati tim stručnjaka (teologa, sociologa religije, povjesničara) u interpretaciji konteksta. Samo u kombinaciji s ljudskom ekspertizom i kritičkim pristupom moguće je doći do preciznih i osjetljivih analiza koje vjerske teme zahtijevaju.
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Nakon nedavne smrti i pokopa pape Franje, kao glavna crkvena tema svakako se nameću konklave, odnosno izbor Papina nasljednika. Kada će se održati skori papinski izbori u Vatikanu? Tko bi se mogao u njih umiješati? Koje će trikove koristiti oni koji žele pokušati manipulirati kardinalima u doba lažnih vijesti i umjetne inteligencije? To su samo neka od mnogobrojnih pitanja koja se nameću ovih dana.
Najprije, što su konklave? Pustimo sad po strani pravopisno pitanje (njime neka se bave jezični stručnjaci) je li ispravan naziv u jednini ili je to imenica koja ima samo množinu te pređimo na njeno značenje i sadržaj. Hrvatska enciklopedija (Leksikografski zavod Miroslav Krleža) navodi da se latinski pojam conclave odnosi na sobu koja se može zaključati ključem, na „prostorije u kojima kardinali nakon papine smrti obavljaju, po propisanim pravilima, izbor njegova nasljednika. Izraz označava jednako zbor kardinala koji obavljaju izbor kao i sam postupak izbora. Pravo izbora pape prenio je na kardinale 1059. papa Nikola II., a prije toga je papu kao biskupa Rima izabirao kler i narod u gradu. Održavanje konklava propisao je papa Grgur X. na koncilu u Lyonu (1274.), a propise procedure sadržava konstitucija pape Pija X. od 1904. Kardinali, zatvoreni svaki u svojoj ćeliji, odijeljeni od vanjskoga svijeta, glasuju tako dugo dok jedan od kandidata ne dobije 2/3 glasova, a od Pija XII. (1950.) 2/3 plus jedan glas. Pavao VI. odredio je (1970.) da kardinali stariji od 80 godina ne sudjeluju više u konklavama.“
U kontekstu narušenog zdravlja, sve težih bolesti i odlazaka u bolnicu pape Franje, crkveni povjesničar Alberto Melloni već prošle godine ponovno je pozvao na promjenu pravila izbora za papu. Spomenuti profesor sa Sveučilišta u Bologni, koji se crkvenom tematikom bavi već više desetljeća, objavio je dosta knjiga i članaka čija su tematika upravo konklave. U članku Učiniti konklave sporijima, objavljenom u talijanskom časopisu Il Mulino (Rendere il conclave più lento, 26.2.2024.), piše da bi konklave trebalo usporiti i da bi reforma konklava, makar i mala, koja ne bi mijenjala njezin sastav, funkcije, većinu, ali koja bi produljila njezino vrijeme, bila jako potrebna.
Slično, prof. Melloni i u svojoj najnovijoj knjizi o konklavama (Il Conclave e l’elezione del papa. Una storia dal I al XXI secolo; Konklave i izbor pape. Povijest od I. do XXI. stoljeća; Marietti 1820, 2025.) donosi detaljan povijesni pregled i analizu djelovanja konklava, posebice onih u 20. i 21. stoljeću. U knjizi i u spomenutom članku, na temelju uvida i u neformalne te neobjavljene izvore o tajnama iz Sikstinske kapele, autor govori o razlozima zašto je reforma izbora pape potrebna. Navodi rizike izloženosti manipulacijama izborom te opasnosti od vanjskih uplitanja koja danas više ne bi dolazila od katoličkih vladara, kao recimo u 19. stoljeću, već od društvenih medija 21. stoljeća.
U doba u kojem velike sile pokušavaju ostvariti svoje imperijalističke ambicije za prevlašću, Katolička Crkva je jedina univerzalna ustanova koja čini prirodnu protutežu. Upravo bi stoga izbor njezina čelnika mogao postati mogućim predmetom utjecaja ovih suvremenih moćnika.
Melloni se nadao da će papa Franjo reformirati konklave, upravo iz navedenih i opisanih razloga, ali do toga ipak nije došlo. Zašto nije, teško je znati. Svakako nije odustao od reforme recimo zbog toga što su u prosincu 2023., s jedne od američkih stranica posvećenih ocrnjivanju pape Franje, lansirane dvije vijesti – potpune dezinformacije – koje ovdje služe samo kao ilustracija uplitanja u izbor pape.
Prva dezinformacija je bila ta da je Papa pozvao na reformu konklava. Ta ne-vijest, budući da je održavanje institucije konklava bilo uobičajeno tijekom stoljeća, a gotovo konstanta tijekom posljednja dva, kao razlog navodi želju da bi se osiguralo da nitko ne može osporiti izbor, žaleći se na zastarjelost pravila. Druga vijest bila je da bi Papa u konklave (kao što je to učinio za biskupsku sinodu) uveo i ne-kardinale kako bi povećao “reprezentativnost” izbornog tijela. Ta novost, koja bi značila napuštanje gregorijanskog pravila koje je od 1049. rezerviralo izbor biskupa Grada samo za kardinale Rima, pretvorila bi izbor Petrova nasljednika u odabir nekakvoga generalnog direktora najveće katoličke multinacionalne kompanije.
S druge strane, istaknuo je prof. Melloni, ako u skorije vrijeme uopće ne dođe do reformiranja konklava, postoji rizik da bi se recimo neka od zaraćenih zemalja ili velika sila informacijske tehnologije mogla umiješati, jednako masovno i snažno kao što su to činile vlasti na papinskim izborima u srednjem vijeku.
Ciljanim dezinformiranjem moguće je utjecati na izbor pape, posebice u kontekstu skandala sa seksualnim zlostavljanjima, objašnjava profesor. To je postalo kao “prekidač” kojim bilo koji zainteresirani tabor može srušiti svakoga mogućeg kandidata. Stoga se moraju poduzeti mjere opreza kako bi se osiguralo da kardinali ne budu dovedeni u zabludu da izaberu lošijeg kandidata za papu, samo zbog navedenih ili sličnih optužbi protiv drugoga ili drugih kandidata.
Pravi cilj procesa konklava, nastavlja Melloni, nije izabrati “najsvetijeg, najučenijeg ili najrazboritijeg”, nego onoga koji može vršiti službu graditelja jedinstva u vjeri i zajedništva u ljubavi, a s pravne strane osigurati da je valjanost izbora neosporna. U doba društvenih medija i umjetne inteligencije, rizik da izbori budu manipulirani izvana, informativnim i informacijskim kampanjama, veći je nego ikad.
Profesor se pita jesu li sadašnje tradicionalne konklave sposobne zaštititi Crkvu od planiranog napada ovih razmjera? Sigurnost bi pružilo samo to ako bi kardinalski zbor, nakon izbora, ujedinjeno stajao iza novog pape – bez obzira na optužbe protiv njega. Jer ne treba puno mašte da se shvati da će kardinalski zbor morati zaštititi izabranog kandidata od rizika da bude delegitimiziran optužbom konstruiranom upravo zato da podijeli kardinale – na one koji će osporiti izbor nedostojne osobe, i na one koji će izbor svejedno smatrati valjanim, barem po presumpciji nevinosti.
Sadašnja izborna regulativa i praksa pokazuju da se većina kardinala vrlo brzo okupi iza kandidata koji postane favorit u prva dva kruga glasovanja. Papinski izbori 2005. i 2013. jedva da su trajali malo duže od 24 sata. To je vrijeme prekratko s obzirom na nadolazeće rizike pa Melloni predlaže izmjenu izbornih propisa u dvije ključne vremenske točke: između glasovanja uvijek bi trebao proći cijeli dan za razmišljanje i raspravu kako bi se uklonio medijski pritisak s konklava. Nadalje, onaj tko na kraju bude izabran dvotrećinskom većinom, trebao bi dobiti cijeli dan ili noć da kroz razmišljanje i konzultacije donese promišljenu odluku o prihvaćanju izbora.
Na tragu profesorovih razmišljanja jasno je da veliki problem mogu stvoriti dezinformacije i namjerno plasirane laži o kardinalima koji budu najbolje kotirali kao „papabili“. Za očekivati je da će uskoro, već prije početka konklava, krenuti optužbe i objede upravo o njihovoj umiješanosti u pedofilske skandale u Crkvi ili u zataškavanje ili nemar oko istih. Ili će ubrzo isplivati neki novi/stari novčani skandali i vijesti o pronevjerama od strane upravo onih kardinala koji slove kao mogući novi pape.
Težak je problem upravo to što se u modernim vremenima optužuje i osuđuje već unaprijed i bez dokaza, najčešće na društvenim mrežama i u medijskom prostoru koji je najpogodniji i najbrži za širenje takvih dezinformacija. Isto tako, upravo na mrežama i u medijima smo svi, od onoga da „nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže“, došli do toga da anonimni tužitelji uopće ne moraju optuženima dokazati krivnju, nego optuženi moraju dokazivati svoju nevinost, ali bez da im se pruži ista prilika, isto vremena i medijskog prostora za to, prilika kakvu su obilato imali njihovi optužitelji. U medijima nije kao u sudskim postupcima, gdje teret dokazivanja optuženikove krivnje leži na tužitelju, a optuženi nikako nije dužan dokazivati svoju nevinost. U medijskom prostoru, a osobito na društvenim mrežama, krivica se jednostavno sruči na leđa optuženoga, a on neka se onda iščupa ispod te „gomile“, ako uopće može ili ako stigne na vrijeme.
S obzirom na moralni autoritet i ugled papinske službe te na utjecaj tihe diplomacije Svete Stolice na društvo u cjelini, a napose na one koji to društvo svojim ratnim djelovanjem ili terorom stavljaju u opasnost, za očekivati je da će se upravo ratno-huškačke strukture svijeta pozabaviti dezinformacijama i difamiranjem kandidata za novoga papu. Ako im to ne uspije prije samog izbora, moguće je da će im onda novoizabrani papa, ako im se učini opasnim po njihove planove, ubrzo postati poželjna meta napada po svim medijima.
S modernim sredstvima i umjetnom inteligencijom nije teško falsificirati ili posve izmisliti neki dokument, izjavu, priču, čak i razgovor, deepfake audio i/ili video snimku (po definiciji deepfake je video zapis osobe u kojem su lice ili tijelo digitalno izmijenjeni tako da izgledaju kao netko drugi, obično zlonamjerno korišteni ili za širenje lažnih informacija) te time ugroziti nečiji budući izbor ili ocrniti već izabranog papu do te mjere da se izazove podjela u Crkvi i nepovjerenje prema tek izabranomu Svetom Ocu. Ne smijemo smetnuti s uma da su i pojedine države sponzori ili prikriveni vlasnici nekih od najsposobnijih hakerskih organizacija.
Ne manje važno i već poznato je i to da, čim neki (nad)biskup ili kardinal dirne društvene grešne strukture, odmah krenu priče i medijski napisi o njegovu odlasku u Vatikan, u neki dikasterij, što je očito želja da ga se riješe oni koje je kritizirao. Istovremeno se počnu u tom vidu izmišljati kojekakvi prelatovi grijesi i potezi te tumačiti razni već poznati susreti. Sve se izokrene kako odgovara onome što se upravo želi postići, a to je dojam da nepoželjni kritičar uskoro odlazi iz domovine, upravo jer je kriv.
Je li ovo puhanje na hladno, uskoro će postati jasno. Bilo bi poželjno i odlično da je iskusni prof. Melloni bio u krivu i da su društveni moćnici ipak ostavili kardinale da se na miru bave izborom nasljednika pape Franje, ali teško je u to povjerovati. Živi bili pa vidjeli.
Naravno, ni kardinali izbornici nisu od jučer i već imaju dovoljno iskustva s medijskim manipulacijama različitim temama, kao i s njihovim tempiranjem i doziranjem. Iako bi tijekom konklava trebali biti izolirani od svijeta, u suvremenoj praksi poznato je da je to gotovo neizvedivo pa je neizbježno da će i do njih dopirati brojni medijski spinovi, pritisci, tračevi i dezinformacije. Ipak, vjerujemo da će prevladati razboritost i otvorenost poticajima Duha Božjega.
Za istinske vjernike izbor pape djelo je Duha Svetoga i Bog uvijek, preko onih koji biraju, izabire i vodi po svom naumu onoga koji upravlja Kristovom Crkvom. To je sigurnost koja je jača od svih podvala i pokušaja da se Papu svede na običnog upravitelja, direktora, vladara ili političkog vođu. To ujedno krijepi i pouzdanje da ćemo uskoro, unatoč mogućim „podmetanjima klipova“, imati novog papu, nasljednika Petrova, upravo onakvog poglavara kakvog je želio Isus Krist – slaboga i grešnog, ali punog ljubavi prema bratu čovjeku, prema Isusu i njegovoj Crkvi. Bog u svojoj svemoći može i od posve „nedostojnog“, ali suradljivog, pape učiniti uzornog i svetoga Svetog Oca.
Tekst: Marko Puškarić
Foto: Marija Belošević
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Susret župnih medijskih suradnika Zagrebačke nadbiskupije i okrugli stol održan je u Zagrebu 23. studenoga 2024. u prostorima Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta.
U sklopu projekt Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama (KAT) priređen je okrugli stol u organizaciji Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije i Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, koji u suradnji sa svojim partnerima: Hrvatskim društvom katoličkih novinara, Hrvatskim katoličkim radijem i samostalnim novinarom Ivicom Zadrom, provodi spomenuti projekt.
Nakon uvodne molitve i pozdrava pročelnika Tiskovnog ureda, preč. Tomislava Hačka, o temi susreta “Crkva i dezinformacije”, na okruglom stolu govorili su doc. dr. sc. Suzana Peran i dr. sc. Kristijan Sedak s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS) te Branimir Gubić iz Ureda za pastoral u medijima Varaždinske biskupije, ujedno novinar i urednik na Hrvatskom katoličkom radiju (HKR). Raspravu, u koju su se pitanjima i komentarima uključivali i župni medijski suradnici, moderirala je izv. prof. dr. sc. Lana Ciboci Perša.
Odgovarajući na pitanja najprije dr. Ciboci Perše, a potom i medijskih suradnika, govornici na okruglom stolu su dotaknuli brojne teme povezane s dezinformacijama u Crkvi i o Crkvi. Više puta je naglašena važnost uključivanja vjernika laika, osobito mlađih župljana u aktivnosti promicanja dobrih i pozitivnih vijesti na svim crkvenim razinama – od župe do biskupije i sveopće Crkve.
Polazeći od primjera brze, sažete i privlačne komunikacije, kao što je ona na društvenim mrežama, pa i na TikToku, postavljeno je pitanje kada će se vjernici u nju više i u većem broju uključiti, jer već dosta kasne. Primjeri pojedinih svećenika i vjernika koji su na prikladan način aktivni na toj mreži (kao što je salezijanac don Tomislav Lukač), više su posve rijetka iznimka, nego pravilo u Crkvi, iako ti sadržaji privlače i okupljaju brojne mlade i oduševljavaju ih za aktivno življenje vjere. Aktivniji i sveobuhvatniji angažman Crkve na polju evangelizacije putem društvenih mreža, zahtijeva ljude, vrijeme, planiranje, programe, novac, a ne da se nepripremljeno krene u realizaciju nečega za što nisu osigurana sva sredstva pa se ubrzo odustane.
Postavljeno je i pitanje dosega crkvenih vijesti i tko su njihovi izravni primatelji. Oni kojima su upućene župne vijesti, svakako su najprije župljani, ali ni drugi nisu isključeni, npr. oni koji usput dođu do tih informacija. Možda će slučajni korisnik saznati bar to da je u konkretnoj župi živa, aktivna i dobro povezana zajednica vjernika, a ni to nije malo.
Bitno je svjedočanstvo žive zajednice vjernika (župljana) koji ne nasjedaju na dezinformacije i koji podržavaju djelovanje svoje župe, unatoč npr. ocrnjivanju i negativnim napisima o župniku ili o župnim suradnicima. Oni koji su aktivno uključeni u život i rad župe, svakako bolje od bilo kojega vanjskog novinara razumiju život konkretne zajednice i neće ih obeshrabriti neki negativan izvještaj u medijima, a pogotovo ne tendenciozni i činjenično upitni izvještaji.
Odgovarajući na pitanja potrebe reagiranje na aktualne događaje i žurnog odgovaranja crkvenih poglavara na upite novinara, istaknuto je da ono treba biti u roku od sat-dva, a ne nakon dan-dva, jer u međuvremenu i novinari koji su otvoreni prema stavovima i učenju Crkve, odustanu od čekanja i snađu se kako već znaju, iako nekvalitetnije i netočnije nego da su na vrijeme dobili izjavu npr. od nekog biskupa.
Slično vrijedi i za crkvene glasnogovornike. Istaknuto je da bi trebali imati ovlasti informirati javnost odmah po događaju i neposredno nakon npr. biskupa. Također, uvijek trebaju imati izravni pristup nadređenom poglavaru, a ne tek preko njegovih suradnika i posrednika, što usporava i sprječava glasnogovornikovo primarno djelovanje.
Nekad dolazi i do nenamjernih dezinformacija, zbog sindroma „pokvarenog telefona“, gdje se tijekom 4-5 uzastopnih prenošenja od strane različitih aktera, sam sadržaj izmijeni, iskrivi i izobliči. I u ovakvim slučajevima, kao i inače, uvijek je ključno pravilo konzultiranja vjerodostojnog izvora informacija. Prenošenje provjerenih informacija bitnije je od želje da se bude prvi ili da se prikupi što više klikova. Ako neki vjerodostojni izvor ne prenosi neku senzacionalnu vijest, onda je to s razlogom, odnosno zato što se sigurno radi o dezinformacijama i ne treba upadati u takve zamke prenošenjem navedenih sadržaja.
Kada se na mrežama pojavi neka dezinformacija ili iskrivljen prikaz neke osobe ili pojave u Crkvi, komentari pratitelja mogu dobro i brzo demantirati takav sadržaje. Ispravljanje, kritiziranje i negiranje objavljenoga, važno je djelovanje vjernika – osobito ako se radi o župljanima koji bolje od novinara ili autora sadržaja razumiju o čemu je doista riječ. Na taj se način dopire i do rubnih vjernika, a možda čak i do onih koji su prvotno rado podržali takve dezinformacije.
Samo demantiranje, iako je donekle i kontraproduktivno, jer opet u javnost plasira neistinu koju želi opovrgnuti, ipak se ne smije zanemarivati. Upornost u demantiranju važna je kao i stalna borba protiv zla. Osobito je važno demontirati one koji namjerno kleveću (npr. bl. Alojzija Stepinca), ocrnjuju i dezinformiraju javnost o Crkvi. Kada je izvedivo i dokazivo, ne treba prezati niti od sudskih tužbi za klevetu.
Važno je i u Crkvi imati na umu da je pažnja današnjih korisnika medija ne više 45, nego jedva 12 minuta, a odluku o nastavku čitanja vijesti ili odustajanju donose za 12 sekundi. To je ujedno i poticaj da se više vodi brige o atraktivnosti i izazovnosti naših sadržaja koji se kroz medije i društvene mreže nude. U tom kontekstu istaknuto je da su i provokativni naslovi ponekad poželjni, ali dezinformacije nikada. Atraktivnosti sadržaja uvelike pridonose dobre fotografije, ilustracije, kraći video-uradci, tonski zapisi i općenito privlačni multimedijski sadržaji, iako za njihovo stvaranje treba uložiti dosta vremena i truda.
Današnje vrijeme obilježava površnost i brzina u konzumaciji medijskih sadržaja, često bez želje da se čitatelj ozbiljnije pozabavi važnim temama i sadržajima. Najčešće se ostaje na razini površne informacije o svemu, ali ne ulazi se dublje u samu tematiku.
U ovom užurbanom vremenu istaknuta je važnost odvajanja vremena za molitvu, za čitanje i razmatranje Božje riječi. Bez vodstva Duha Svetoga, vjernik to zna, nema uspjeha ni u medijima niti u zauzetoj borbi protiv dezinformacija.
Poslije stanke medijski suradnici su sudjelovali na tematskim radionicama. Prva se bavila „pisanjem vijesti za župne događaje – kako osigurati istinu i vjerodostojnost?“, a vodila ju je Hana Kilijan s HKS-a. Anita Treščec, voditeljica Ureda za pastoral u medijima Varaždinske biskupije, moderirala je radionicu o „kreiranju uvjerljivog sadržaja – sinergija naslova i fotografija u borbi protiv dezinformacija“. Treću radionicu, s temom „od župe do društvenih mreža – uloga župnih suradnika u promoviranju istinitih informacija“, vodio je doc. dr. sc. Davor Trbušić s HKS-a.
Tekst i foto: Marko Puškarić
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Izborni predmet Mediji i dezinformacije na diplomskom studiju Sveučilišnog odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta: svrha i važnost
U okviru projekta „Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama“, jedna od predviđenih aktivnosti u fazi operacionalizacije Projekta, odnosno, njegov nastavak je i pokretanje izbornog predmeta Mediji i dezinformacije te izrada istoimenog sveučilišnoga udžbenika, čije je pisanje trenutačno u fazi realizacije.
Nastava izbornog kolegija Mediji i dezinformacije, izvoditeljice i nositeljice izv. prof. dr. sc. Lane Ciboci Perša, održana je u ljetnom semestru akademske godine 2023./2024. na Sveučilišnom diplomskom studiju komunikologije Hrvatskog katoličkog sveučilišta, s prethodno iskazanim iznimnim interesom studentica i studenata pri odabiru izbornih kolegija. Popunjenost upisne kvote na kolegij i ne čudi stoga previše jer je glavni cilj izbornog predmeta – potaknuti studente na kritičko promišljanje o medijskim sadržajima – s osobitim obzirom na prepoznavanje vrsta i oblika dezinformacija, misinformacija i malinformacija u različitim vrstama medija i u različitim kontekstima, s naglaskom na suvremenost, potaknuo interes budućih kreatora javne riječi na širenje znanja i upoznavanje s terminologijom. Kroz praktične su medijske primjere iz inozemstva i Hrvatske te čak i filmske ekranizacije, imali prilike i sami istražiti koliko je dezinformacija prisutno u nekima od najpoznatijih filmova kroz povijest nastalih na temelju stvarnih događaja, a sve kako bi se razjasnila uloga dezinformacija u promatranju fluidnosti, utjecaja i prilagodbe medijske publike „novim“ sadržajima. S time u vezi, a s obzirom na aktualnost koncepta s jedne strane i s obzirom na svojevrsnu atraktivnost syllabusa, suvremeni trendovi koji predmnijevaju korištenje alata umjetne inteligencije (AI) od lažnih vijesti do informacijskih poremećaja sve su prisutniji, uz značajniju ulogu pri kreiranju medijskih sadržaja, u funkcioniranju medija općenito i u radu medijskih djelatnika. Samim time, tehnološkim se dostignućima multipliciralo i oblikovalo (multimedijsko) okruženje u kojem su tradicionalno shvaćene granice između medija i informatičkih te računalnih obilježja postale neznatne, a produkt su konvergirani, a ponekad i lažni medijski sadržaji, koje kreiraju zainteresirani, a ne isključivo kompetentni. No, kako bi se pružila zaokružena cjelina, studentice i studenti su vidike o dezinformacija proširili i na nj raniju uključenost u medijima i s obzirom na pravnu regulaciju.
Usprkos činjenici što su razlozi promjena, ali i primjena regulatornih režima u većoj mjeri određeni logikom medija, komunikacijskim inovacijama u sadržaju te zahtjevima digitalne tehnologije, interesi nisu isključivo ekonomski i tehnološki, već napose i društveni, kulturološki te demokratski. U suvremenim uvjetima, svrha je regulacije stoga balans između političkih, ekonomskih i društvenih interesa u koordinaciji medijskih tržišta u isto vrijeme s legitimnom državnom intervencijom u području političke i društvene kulture, a vrijednosti koje trebaju biti ciljevi su: sloboda medija, pristup komunikacijskim resursima od strane pojedinaca i jednako zainteresiranih grupa te odgovornost i kontrola u politici nad komunikacijskim resursima prilagođenima tržišnim uzusima, ponajprije implementacijom alata računalnih sustava. Potonji alati mogu automatizirano pisati tekstove, personalizirati sadržaje, generirati medijski sadržaj, prepoznati i iskriviti AV sadržaj te stvarati posebne efekte i montaže, analizirati osjećaje publike.
S time u vezi, među ostalim, alati umjetne inteligencije (AI) transformiraju način na koji se proizvode, distribuiraju i konzumiraju medijski sadržaji, a studenti/polaznici kolegija su se tijekom 15. nastavnih susreta (u okviru očekivanih ishoda učenja) upoznali s teorijskim polazištem i odrednicama, u tom smislu, oblikovanih dezinformacija, s naglaskom na one koje su nastale/nastaju korištenjem generičkih alata umjetne inteligencije te usporedno pravilnom primjenom alata koji služe za prepoznavanje tih >>suvremeno iskrivljenih činjenica<< u medijskom prostoru. Jednako tako, valja naglasiti i kako je učenje o odnosu medija i dezinformacija stavljeno u suodnos s medijskom pismenosti kao čvrstim alatom borbe protiv dezinformacija.
Uslijed brojnih promjena u suvremenom (medijskom) okruženju te popratno mnogih još uvijek tek samo primijećenih, a ne i sustavno analiziranih utjecaja koji nastaju implementacijom računalnog sustava, inih tehnika i metoda te teorijskih pristupa, mogućih razilaženja u definiranju i značenju umjetne inteligencije, u izbornom je sveučilišnom predmetu, potonjem pojmu i procesu pristupano na razini mladih – prirodnih suputnika suvremenih medija te s obzirom na institucionalne medije i ine sadržaje, čiji su utjecaji prošireni i na digitalnu tehnologiju, kao neizbježan segment funkcioniranja umreženog društva koje se već neko vrijeme intenzivno suočava s trendom dezinformacija.
Generativna umjetna inteligencija u svakodnevici medijskih djelatnika, ali i studenata i korištenje osobito popularnog alata ChatGPT koji, među ostalim, piše programske kodove, eseje, tekstove, rješava zadatke i navodi na „brže rješavanja problema“ mijenja medijski kontinuitet i svakako direktno utječe na kvantitetu dostupnih informacija i lažnih narativa.
Zaključno, svrha i važnost predmeta te profesionalno i akademsko učenje o dezinformacijama u medijima u konkretnom je kolegiju promatrano i treba biti u budućnosti stavljeno u suodnos sa sposobnosti kompetentnog i primjerenog služenja suvremenim medijima među korisnicima, što ujedno predmnijeva i detektiranje sadržaja nastalih korištenjem umjetne inteligencije te kroz prizmu studentske kritičnosti i odgovornosti prema dezinformacijama. Stavljajući u suodnos medijsko obrazovanje, medijsku pismenost i odgovornost istaknuta je važnost poučavanja medijske pismenosti u sklopu obrazovanja komunikologinja i komunikologa, kao onih koji će aktivno sudjelovati u stvaranju medijske realnosti.
Stoga osobito veseli što je veliki interes studenata za upis i polaganje kolegija Mediji i dezinformacije svojevrsni indikator njihove brige, svijesti i odgovornosti za medije, dio njihovih medijskih kompetencija i temelj za buduće promjene koje oni mogu pokrenuti kao budući profesionalci.
Pretpostavka je kako se sustavnom interpretacijom i raščlanjivanjem različitih elemenata, međusobno povezanih oko medija i dezinformacija može rasvijetliti uloga budućih medijskih djelatnika u medijskoj zbilji i u kontekstu dezinformacija te svakako dati još i više na važnosti učenju i razumijevanju ovog interdisciplinarnog suvremenog izazova koji već izvjesno vrijeme ozbiljno ugrožava disciplinu, informiranost javnog mnijenja i stvara iskrivljeni privid realnosti.
Anja Raguž
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
